U posljednjih nekoliko godina vozači širom regiona sve češće primjećuju metalna kućišta pored puteva i stubove s kamerama, što kod mnogih izaziva nelagodu, ali i brojna pitanja.
- Jedno od najčešćih je dokle zapravo “vide” fiksni radari i s koje udaljenosti mogu registrovati prekoračenje brzine. Upravo ta neizvjesnost dovela je do raznih glasina i pretpostavki, od onih da kamere snimaju vozila s nekoliko stotina metara, pa čak i kilometara, do tvrdnji da su vozači praktično pod stalnim nadzorom čim se pojave na vidiku uređaja. Međutim, stvarnost je znatno prizemnija i tehnički preciznije definisana.
Iako se kućište fiksnog radara često može uočiti izdaleka, to ne znači da kamera već tada aktivno mjeri brzinu. Stručnjaci za saobraćajni nadzor ističu da većina stacionarnih kamera ima jasno određen domet u kojem može pouzdano obaviti svoj zadatak. To uključuje precizno mjerenje brzine, snimanje fotografije i jasno bilježenje registarske tablice. Sve izvan tog raspona nije tehnički relevantno za prekršajni postupak, bez obzira na to koliko uređaj djelovao “moćno” na prvi pogled.
- U praksi se na našim putevima najčešće koriste sistemi poput GATSO RT4, koji su dizajnirani za rad u relativno kratkom, ali izuzetno preciznom opsegu. Njihov maksimalni domet mjerenja brzine iznosi oko 100 metara, što znači da kamera u tom rasponu može pouzdano registrovati prekršaj. S druge strane, minimalna udaljenost na kojoj sistem počinje s mjerenjem je približno deset metara, čime se jasno potvrđuje da kamera ne “puca” cijelu dionicu puta, već tačno određeni segment.
Važno je naglasiti da kamera ne snima kontinuirano vozila koja joj se približavaju. Aktivacija sistema dešava se tek kada vozilo uđe u zonu mjerenja, odnosno prostor u kojem su ispunjeni svi tehnički uslovi za validno očitavanje brzine. Upravo zato mnogi vozači pogrešno misle da su snimljeni znatno ranije nego što to zaista jeste slučaj. Vizuelni kontakt s kućištem ne znači automatski i registraciju prekršaja.
- O ovoj temi pisali su i domaći mediji, pokušavajući razbiti mitove koji se godinama prenose među vozačima. Prema navodima Jutarnjeg lista, koji se poziva na tehničke specifikacije uređaja i izjave stručnjaka, fiksne kamere imaju ograničen i precizno definisan domet, te ne mogu snimati vozila s udaljenosti od nekoliko stotina metara, kako se često tvrdi. Ovakvi navodi dodatno potvrđuju da su priče o “radarima koji vide kilometar unaprijed” uglavnom rezultat neinformisanosti ili pretjerivanja.
Slična objašnjenja mogu se pronaći i u analizama domaćih portala posvećenih saobraćaju i bezbjednosti. Specijalizirani portali u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj više puta su naglasili da je ključna razlika između fiksnih kamera i mobilnih radara upravo u dometu i načinu rada. Dok mobilni radari i laserski uređaji koje koristi policija mogu imati veći operativni raspon, stacionarne kamere su ograničene konstrukcijom i svrhom – precizno bilježenje prekršaja na tačno određenoj tački.
- Ovakav sistem ima i svoje prednosti. Vozač tačno zna gdje se nalazi kontrolna tačka, a svrha kamere nije “lova u mutnom”, već preventivno djelovanje. Ideja je usporiti saobraćaj na kritičnim dionicama, smanjiti broj nesreća i povećati sigurnost svih učesnika. Upravo zato su kamere često postavljene u blizini škola, pješačkih prelaza ili na mjestima gdje je ranije zabilježen veći broj saobraćajnih nezgoda.
- Zanimljivo je da se veliki dio straha vozača temelji na nepoznavanju tehničkih detalja. Kada bi većina znala da kamera ne mjeri brzinu izvan svog radnog opsega, vjerovatno bi bilo manje naglih kočenja i nervoze na putu. Naglo kočenje pri samom uočavanju kamere, često i van zone mjerenja, može čak dovesti do opasnih situacija, naročito u gustoj saobraćajnoj koloni.
Treći važan izvor informacija dolazi iz izjava domaćih saobraćajnih stručnjaka i auto-moto saveza. Predstavnici auto-moto klubova u regionu više puta su isticali da vozači treba da se fokusiraju na poštovanje propisa, a ne na “igranje skrivača” s kamerama. Prema njihovim riječima, konstantna i umjerena brzina, prilagođena uslovima na putu, najbolja je zaštita i od kazni i od nezgoda. Kamere su tu samo kao podsjetnik da pravila važe za sve.
- Na kraju, jasno je da fiksni radari nisu ni približno “svemoćni” kako se često predstavlja. Njihov rad je precizan, ali ograničen, a cijeli sistem počiva na jasno definisanim tehničkim pravilima. Tvrdnje o snimanju s nekoliko stotina metara ili kilometara jednostavno ne stoje kada je riječ o stacionarnim kamerama koje se koriste u svakodnevnom saobraćajnom nadzoru. Razumijevanje tih činjenica može pomoći vozačima da se osjećaju sigurnije, ali i odgovornije na putu.
Umjesto straha od nevidljivog nadzora, poruka je zapravo jednostavna – poštovanje ograničenja brzine i saobraćajnih propisa čini put sigurnijim za sve. Kada se to ima na umu, pitanje dometa radara gubi na važnosti, a fokus se vraća tamo gdje i treba biti: na bezbjednu i odgovornu vožnju
