U današnjem članku osvrnut ćemo se na važnost povjerenja među roditeljima i djecom, te na to koliko je bitno slušati njihove tihe signale upozorenja. Često, kada dijete iznenada počne pokazivati strah prema nečemu što je ranije voljelo, postoje dublji razlozi koji se ne vide odmah.
- Priča koju ćemo podijeliti govori o majci i njenom trogodišnjem sinu Džoniju, koji je kroz strah, hrabrost i roditeljsku odlučnost naučio najvažniju lekciju – uvijek vjerovati djetetu. Džoni je bio veselo i sretno dijete koje je obožavalo vrtić. Svako jutro je s osmijehom išao na spavanje, pjevušeći omiljene pjesmice, a njegov entuzijazam za novi dan bio je očigledan. Međutim, jednog ponedjeljka, situacija se iznenada promijenila. Džoni je počeo vrištati, odbijajući otići u vrtić. Majka, koja je bila samohrana roditeljka, u početku je mislila da je riječ o fazi kroz koju mnogi mališani prolaze. Ipak, Džonijevi jecaji nisu bili obični plač, već su odražavali dubok strah.
Narednih dana, isti prizor ponavljao se. Džoni je i dalje plakao, drhtao i molio majku da ga ne šalje u vrtić. Pedijatrica je insistirala da je riječ o separacionoj anksioznosti, tipičnoj za djecu tog uzrasta, ali majčino srce i instinkt su joj govorili da nešto nije u redu. Posebno kada joj je Džoni kroz suze šapnuo: “Molim te, mama… bez ručka.” Taj detalj postao je ključan za majku, jer je nagovještavao da nešto u samom vrtiću nije u redu, posebno u trenutku obroka.
Majka je odlučila poduzeti akciju. Tajno je otišla do prozora vrtića kako bi provjerila što se događa. Ono što je vidjela slomilo joj je srce. Njen sin je sjeo pognute glave, dok mu je starija žena, koju nije poznavala, nasilno gurala kašiku u usta. Dječakov plač nije zaustavljao njezinu silu. Ta žena ga je grdila i naredila mu da ne ustane dok ne pojede sve. U tom trenutku majka je shvatila da strah njezinog sina nije bio običan, već temeljen na stvarnim traumatičnim iskustvima. Nije bila riječ o fazi ili nekoj neugodnosti, već o prisilnom hranjenju.
Nažalost, takvi slučajevi nisu rijetkost. Prema izvještajima u regiji, posebno u Srbiji, roditelji su prijavljivali neprimjereno ponašanje osoblja u nekim privatnim vrtićima, uključujući rigorozne i nasilne metode discipliniranja djece. Stručnjaci su naglašavali da svaka sumnja treba biti ozbiljno shvaćena i prijavljena nadležnim službama. Ova majka je, u skladu s tim, odmah reagirala – zaustavila je nasilje i izvela sina iz prostorije.
- Nakon incidenta, razgovarala je s direktoricom vrtića koja joj je objasnila da je žena koju je zatekla bila volonterka, penzionerka, rođakinja, a ne stručno osoblje. Takvo ponašanje bilo je neprihvatljivo, te je majka prijavila slučaj inspekciji. Istraga je pokazala ozbiljne nepravilnosti u vrtiću, poput prevelikog broja djece u grupama, osoblja bez odgovarajuće obuke i volontera bez nadzora. Na kraju je ta ustanova izgubila licencu za rad.
Slični problemi zabilježeni su i u Hrvatskoj. Stručnjaci upozoravaju da je preopterećenost vaspitača i nedostatak nadzora ozbiljan problem u mnogim predškolskim ustanovama. Iako neki ljudi djeluju u najboljoj namjeri, prisutnost neobučenih osoba može imati ozbiljan negativan utjecaj na psihičko zdravlje djece. Ova priča to jasno pokazuje – dijete je razvilo ozbiljan strah prema vrtiću zbog pogrešnog odnosa prema obrocima.
Nakon svega, majka je pronašla novi vrtić, u kojem su vaspitači prošli odgovarajuću obuku i gdje je komunikacija s roditeljima bila potpuno otvorena. Tamo je njen sin ponovo pronašao radost. Njegovo srce je ponovo bilo sretno, jer je vaspitačica rekla da može jesti koliko želi i da to nije nikakav problem. Na njegovom licu pojavio se osmijeh, onaj iskreni dječiji osmijeh koji govori o olakšanju i sigurnosti.
Ova priča je podsjetnik na važnost praćenja promjena u ponašanju djece. Ponekad, oni ne mogu izraziti svoje osjećaje verbalno, ali njihova ponašanja govore mnogo. Nagla promjena u ponašanju djeteta uvijek treba biti ozbiljno shvaćena, jer može ukazivati na to da dijete proživljava nešto što ne zna kako izraziti. Majka iz ove priče naučila je važnu lekciju – njen instinkt je bio ispravan, i kroz njega je spasila svog sina, kao i druge djece koja nisu imala glas da se bore za sebe.
Na kraju, poruka koju dijeli sa svim roditeljima je jasna: uvijek slušajte svoje dijete, čak i kad se čini da su u pitanju male, prolazne faze. Djetetov šapat ponekad može biti najvažniji alarm koji upozorava na ozbiljan problem.
