U današnjem članku pišemo o dirljivoj i emotivnoj priči koja nam pokazuje kako ljubav, strpljenje, i velika žrtva mogu dovesti do nečega zaista nevjerojatnog.
Ova priča nas podsjeća na snagu nade i kako ljubav prema drugima može zaista promijeniti živote. Glavni akteri ove priče su Nana Fata i njen pas, Žućo, koji su, na neočekivani način, povezani sa sudbinom njenog sina Mirze, kojeg je čekala dvadeset godina.
Nana Fata, koja je živjela u skromnoj kući u Bistriku, svaki je dan provodila čekajući svog sina Mirzu. On je otišao u Njemačku tokom rata, tražeći bolji život, i od tada se nije javljao. Dok su svi u selu pričali o tome da je možda poginuo, da ga je zaboravio, ili da je završio u zatvoru, Fata nije prestajala vjerovati da će se njen sin jednog dana vratiti.
- Zamišljala je svakog dana kako se ponovo pojavljuje pred njenim vratima, nadajući se da će mu, uprkos svim nedaćama koje su je snašle, ponovo moći pružiti ljubav i toplotu doma.Jednog hladnog zimskog dana, Fata je imala vrlo malo brašna, dovoljno samo da napravi jedan mali kruh. To je bio njen jedini obrok, koji je mogao biti večera, a možda i doručak za sutra.
Dok je pravila pogaču, začula je grebanje na vratima. Otvorila ih je i ugledala psa, Žuću, koji je bio u očajnom stanju. Pas je bio mršav, sa žutog krzna su mu virila košćata rebra, a koža mu je bila skoro bezdlaka zbog hladnoće. Njegove oči bile su pune tuge, a pogled prema pogači toliko žudan da je Fati zaboljelo srce. Suze su joj navrle na oči dok je gledala u gladnog psa, koji je bio potpuno sam, baš kao i ona. U tom trenutku, Fata je pomislila da bi možda hranjenje ovog psa moglo dovesti do nečega dobrog – možda bi tako, na neki način, pomogla svom sinu.
- S velikim žalom, odlučila je da mu da cijeli svoj kruh. “Možda ako nahranim ovo stvorenje, možda će i neko nahraniti moje dijete”, pomislila je. Pas je pojeo sve, a zatim je prišao Fatinoj ruci, ližući je sa svojim toplim jezikom, gledajući je u oči kao da je zaklinje na vjernost. Zatim je nestao u noći, nesvjestan da je upravo učinio nešto što će promijeniti život njegove spasiteljice.
- Te iste noći, Fata je zaspala sa brigama o svom sinu, ne znajući da je pas otišao ne da traži sklonište, već da potraži ono što je ona čekala dvadeset godina – njenog sina. Ujutro, probudio ju je uporan lavež psa. Pomislila je da pas ponovo traži hranu, ali kad je otvorila vrata, vidjela je da nije sam. Pas je stajao pored čovjeka, naslonjenog na ogradu njenog dvorišta. Fata je trčala prema njemu, srce joj je bilo u grlu, a onda je prepoznala Mirzinu figuru. Njegovo blijedo lice, gotovo smrznuto, nije joj bilo strano. Prepoznala je njegove crte lica, ožiljak na bradi, i madež na vratu – bio je to njen sin, kojeg je čekala svih tih godina.
Mirza joj je ispričao kako je izgubio sve: pasoš, novac, zdravlje. Nije želio doći kao prosjak, pa je mjesecima pješačio. Na kraju, iscrpljen, pao je pred njenim vratima, vjerujući da je to kraj. Međutim, pas Žućo, koji je bio uz njega cijelu noć, držao ga je na životu. Svojom prisutnošću i svojim lavežom, pas je omogućio Mirzi da preživi i stigne kući, gdje ga je Fata, ispunjena ljubavlju, dočekala. Ona mu je ponudila samo čaj, ali i ljubav koju je čuvala dvadeset godina.
Kroz ovu dirljivu priču, jasno je da se dobrota uvijek vraća. Nana Fata je dala posljednji obrok psu, ne znajući da će time spasiti svog sina. Pas, iako gladan, ostao je uz nju, jer je znao da će mu se dobrota jednog dana vratiti. Ova priča pokazuje koliko su ljubav i povezanost snažni, i kako se u najtežim trenucima života, ponekad, najlepše stvari dešavaju na najneočekivaniji način
