U današnjem članku govorićemo o tome koliko je važno prepoznati ozbiljne simptome koje nosi sindrom hroničnog umora i zašto se ova bolest ne smije olako shvatati.
- Iako se na prvi pogled često svodi na “običan umor”, riječ je o stanju koje može potpuno narušiti život pacijenta, oduzeti mu sposobnost normalnog funkcionisanja i znatno umanjiti kvalitet svakodnevice. Stručnjaci ističu da se iza ovog poremećaja krije mnogo složenija slika nego što se misli, te da je potrebna posebna pažnja i ozbiljan pristup.
Ovaj sindrom prvi put je zvanično prepoznat kao zasebna dijagnoza još 1969. godine, kada mu je Svjetska zdravstvena organizacija dodijelila šifru G93.3 pod nazivom postvirusni sindrom umora. U to doba se vjerovalo da je isključivo povezan s virusnim infekcijama. Ipak, daljim istraživanjima došlo se do zaključka da uzroci mogu biti mnogo širi i kompleksniji. Zbog toga je nedavno uvedena nova šifra – R53.8, pod kojom se vodi sindrom hroničnog umora, a virus više nije naveden kao jedini uzrok.
Kako objašnjava profesor dr Branislav Milovanović, jedan od najčešćih okidača jesu stres i događaji koji snažno opterete organizam. To mogu biti ozbiljne povrede, operacije, pa čak i porođaj. Takvi momenti u potpunosti remete ravnotežu u tijelu i mogu aktivirati mehanizme koji vode ka razvoju sindroma. Upravo zato bolest ne treba posmatrati kao prolaznu iscrpljenost, već kao ozbiljno stanje koje zahtijeva medicinsku pažnju.
- Kada je riječ o dijagnostici, problem je što nije jednostavna. Postoje jasno definisani kriterijumi u međunarodnim protokolima – japanskom, kanadskom, američkom, engleskom i internacionalnom. Međutim, mnogi ljekari nisu dovoljno obučeni da prepoznaju ovaj sindrom. S obzirom na to da je kodno svrstana u neurološke poremećaje, bolest zahtijeva detaljnu provjeru prije postavljanja dijagnoze. Pet osnovnih simptoma su posebno važna u tom procesu. To su: umor koji traje duže od šest mjeseci, poremećaji sna, pad energije nakon fizičkog napora, teškoće s koncentracijom i pamćenjem – poznate kao “moždana magla”, te ortostatski problemi poput vrtoglavice i gubitka svijesti pri promjeni položaja. Ako pacijent ispunjava ove kriterijume, a druge bolesti se isključe, tek tada se može govoriti o sindromu hroničnog umora.
Posljednja istraživanja donijela su i ključne pomake. U Engleskoj je prvi put sekvenciranjem genoma dokazano da bolest ima genetsku osnovu, čime je potvrđeno da nije riječ samo o psihološkom problemu. Postoje realne organske promjene koje se mogu otkriti i izmjeriti. Neurokardiološko testiranje pokazalo se kao važan alat jer otkriva fiziološku osnovu sindroma. Na Institutu Dedinje u Beogradu provodi se ovakvo testiranje, a pacijentima se pristupa integrativnim metodama. Najprije se rade kardiološki i internistički pregledi, zatim neurokardiološki testovi, a onda se istražuju potencijalni uzroci koji su često povezani s infekcijama. Kada se ti uzroci otkriju, govori se o postinfektivnim sindromima, što otvara put ka konkretnijem liječenju.
Važno je naglasiti da se običan umor i sindrom hroničnog umora značajno razlikuju. Kod većine ljudi iscrpljenost nestaje nakon odmora ili spavanja, ali kod pacijenata sa ovim sindromom umor se vraća vrlo brzo, nekada već nakon par sati. To može biti frustrirajuće i za oboljele i za njihove porodice. Još je veći problem što se često ovim pacijentima pripisuje lijenost, iako je riječ o ozbiljnoj medicinskoj dijagnozi.
Posebno je značajno pitanje pravovremene dijagnostike. Najnovija istraživanja pokazuju da trajanje simptoma igra presudnu ulogu. Ako se bolest prepozna unutar prvih nekoliko mjeseci, šanse za potpuni oporavak su mnogo veće. Kod pacijenata kod kojih simptomi traju godinama, povratak u normalno stanje je teži, ali i dalje moguć u značajnom procentu slučajeva. Oko 80% oboljelih može ponovo postati funkcionalno, iako ne uvijek potpuno bez simptoma.
- Institut “Dedinje” trenutno važi za jedan od vodećih centara u Evropi kada je riječ o dijagnostici sindroma hroničnog umora. Oni ne samo da obavljaju neurokardiološka testiranja i kompletnu dijagnostiku, već i razvijaju sistemski pristup liječenju. Problem je u tome što stručnjaka za ovu bolest u svijetu ima vrlo malo, a specijalizovanih centara još manje. Zato je potrebno širenje znanja među ljekarima opšte prakse, ali i među specijalistima – infektolozima, neurolozima i reumatolozima. Samo tako će pacijenti dobijati pravovremenu i adekvatnu pomoć.
Zaključak je da sindrom hroničnog umora nije prolazno stanje, niti se može svesti na običan osjećaj iscrpljenosti. To je složen poremećaj s ozbiljnim posljedicama, koji ima svoju genetsku i organsku osnovu. Pravilna dijagnostika, edukacija ljekara i integrativni pristup liječenju ključni su da bi pacijenti povratili funkcionalnost i kvalitet života. Zato je neophodno da se o ovoj bolesti govori otvoreno, bez stigme i predrasuda, jer svaka pravovremena intervencija može napraviti ogromnu razliku u životima oboljelih.
