Aleksandar Dunić pripada onoj rijetkoj grupi glumaca čija su lica duboko urezana u kolektivno pamćenje publike, čak i kada se njihovo ime ne izgovori odmah
- Dovoljno je da se pojavi na ekranu, da izgovori nekoliko rečenica ili da se nasmije onim prepoznatljivim, smirenim osmijehom, pa da se gledaoci vrate u devedesete, u vrijeme kada su domaće serije okupljale porodice ispred televizora. Njegova karijera rasla je tiho, ali postojano, bez velikih skandala i bez potrebe za stalnim prisustvom u medijima, što ga je s vremenom učinilo još posebnijim.
Još od prvih uloga bilo je jasno da Dunić posjeduje snažnu scensku pojavu i unutrašnju mirnoću koja se ne uči, već se nosi u sebi. Pravi proboj doživio je početkom devedesetih, kada je u seriji „Srećni ljudi“ tumačio lik doktora Gorana Popca. Taj lik nije bio samo televizijska uloga – postao je dio svakodnevice gledalaca.
- Ljudi su ga godinama kasnije prepoznavali na ulici, u prodavnicama i na pijacama, oslovljavajući ga upravo tim imenom, kao da je riječ o stvarnoj osobi, a ne o televizijskom junaku. Upravo taj detalj često se navodi kao dokaz koliko je snažan trag ostavio u domaćoj kulturi, što potvrđuju i brojni osvrti u domaćim medijima poput Kurira i Politike, koji su više puta isticali njegov doprinos televizijskoj istoriji.
Iako danas djeluje kao da je gluma bila njegov jedini mogući put, istina je nešto složenija. Kao mladić, Dunić je ozbiljno razmišljao o novinarstvu. Privlačila ga je riječ, priča i potraga za istinom, ali je u presudnom trenutku odlučio da pokuša upisati Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu. Taj pokušaj nije odmah urodio plodom. Nakon što nije prošao prijemni ispit, nije odustao, već je otišao u Novi Sad, gdje je završio Glumačku akademiju. Taj zaobilazni put pokazao se kao važna lekcija o istrajnosti i vjeri u sebe, vrijednostima koje će kasnije prenositi i u privatni život.
- Nakon „Srećnih ljudi“, uslijedile su nove uloge koje su dodatno učvrstile njegov status. Kao Kokan Prodanović u „Porodičnom blagu“ pokazao je drugačiju glumačku energiju, a zatim su došle i serije poput „Stižu dolari“, „Bela lađa“ i „Junaci našeg doba“. Svaka od tih uloga bila je drugačija, ali zajedničko im je bilo jedno – uvijek su djelovale uvjerljivo i ljudski, bez pretjerivanja i patetike. Prema analizama koje su se pojavljivale u emisijama i tekstovima Radio-televizije Srbije, Dunić je često navođen kao primjer glumca koji je znao da izgradi lik „iznutra“, oslanjajući se na tišinu i suptilnost, a ne na glasne geste.
- U vrijeme kada je važio za jednog od najpoželjnijih muškaraca na domaćoj sceni, sa visinom, markantnim izgledom i tihim šarmom, mogao je lako krenuti putem estradne popularnosti. Ipak, on je svjesno birao drugačije. Umjesto naslovnica i noćnog života, okrenuo se porodici i miru. U braku je sa novinarkom i književnicom Draganom Litričin-Dunić, sa kojom ima sina Dušana. Njihov odnos temelji se na zajedničkim vrijednostima i uvjerenju da uspjeh nema smisla ako se gradi nauštrb lične sreće i moralnih principa.
Dragana je u više navrata govorila o njihovom pogledu na život i roditeljstvo, ističući da im je vaspitanje sina najvažnija životna misija. U njihovom domu, kako je naglasila, njeguju se vrijednosti koje danas često djeluju zaboravljeno – poštenje, saosjećanje, odgovornost i vjera u dobrotu. Ona otvoreno govori o nepovjerenju prema brzom i nezasluženom uspjehu, smatrajući da je jedini put koji ima smisla onaj koji se gradi radom i dosljednošću. Takvi stavovi naišli su na odjek i u intervjuima koje su prenosili domaći magazini poput „Storyja“ i „Lepote i zdravlja“, gdje su često isticane njihove porodične vrijednosti kao rijedak primjer u javnom prostoru.
- Dunić danas živi i radi u Beogradu. I dalje je aktivan u glumačkom poslu, ali je s godinama postao još povučeniji. Ne trudi se da bude dio estradne buke niti da prati trendove koji zahtijevaju stalnu vidljivost. Umjesto toga, bira projekte koji ga ispunjavaju i uloge u kojima vidi smisao. Njegov integritet ostao je netaknut, a publika to prepoznaje i cijeni.
Na pragu šezdesete godine života, iza njega ne stoje samo decenije uspješne karijere, već i život izgrađen na miru, radu i dosljednosti. Dok mnogi jure za prolaznom slavom, Dunić je pokazao da je moguće ostaviti dubok trag bez galame, da se poštovanje publike može steći tišinom i da prave vrijednosti ne zastarijevaju, bez obzira na vrijeme u kojem živimo. Upravo zato njegovo ime i danas izaziva poštovanje, a njegovi likovi nastavljaju da žive u sjećanjima generacija koje su uz njih odrastale
