U tišini crnogorskih planina, tamo gdje se kamen i nebo gotovo dodiruju, smješten je manastir Ostrog mjesto koje već decenijama okuplja ljude u potrazi za mirom, nadom i odgovorima koje često ne mogu pronaći u svakodnevnom životu.
- Za mnoge, odlazak pod Ostrog nije turistički izlet, već duboko lično i emotivno putovanje, često prožeto neizvjesnošću, strahovima, ali i tihom vjerom da se baš tamo može dogoditi nešto što će promijeniti tok njihove priče. Upravo takvo iskustvo doživjela je i jedna Beograđanka, čija je posjeta ovom svetom mjestu ostavila snažan i trajan trag.
Godinama je u sebi nosila želju da posjeti Ostrog, ali su je životne obaveze, sumnje i strahovi stalno odvraćali. Kada se poziv konačno pojavio, došao je iznenada, bez mnogo planiranja i bez jasne predstave kako će se putovanje odvijati. Upravo ta spontanost dala je cijelom iskustvu poseban smisao.
- Put prema manastiru započeo je noću, u tišini, uz osjećaj da se ne ide samo ka geografskom odredištu, već ka nečemu mnogo dubljem – ka suočavanju sa sobom. Umor, neizvjesnost i nada miješali su se u svakom kilometru puta, dok su planinske serpentine vodile ka mjestu koje je za nju simbolizovalo odgovore koje nije umjela da izgovori naglas.
Kako su sati prolazili, a svitanje se približavalo, pred njom se ukazao prizor koji je mnogima ostao urezan u pamćenje – bijele stijene Ostroga koje izranjaju iz kamena, gotovo nestvarne. Uspon prema Gornjem manastiru bio je fizički zahtjevan, ali svaki korak nosio je osjećaj približavanja nečemu važnom. Kamene stepenice, hladan vazduh i tišina stvarali su prostor u kojem su misli postajale jasnije. Bol u tijelu bio je stvaran, ali unutrašnja snaga rasla je sa svakim novim korakom. Taj trenutak, kada se umor više ne doživljava kao prepreka već kao dio puta, bio je ključan za ono što je uslijedilo.
- Dolazak u manastir i noć provedena pod njegovim svetim krovom bili su posebno iskustvo. Vernici su strpljivo čekali svoj red za poklonjenje moštima Svetog Vasilija Ostroškog, noseći u sebi različite terete – bolesti, brige, tuge i nade. U tom trenutku, Beograđanka je osjećala jaku glavobolju koja ju je pratila danima. Ipak, nakon što je spustila glavu pred svetim moštima, bol je iznenada nestala. Taj trenutak doživjela je kao lično čudo, kao znak da vjera, kada je iskrena, može imati snagu koju razum teško može objasniti. O takvim iskustvima vjernika često su izvještavali i domaći mediji poput RTS-a, koji u svojim reportažama o Ostrogu ističe brojna svjedočanstva ljudi koji govore o unutrašnjem miru i neobjašnjivim olakšanjima nakon molitve.
Veče je proteklo u molitvi i tišini, a monasi i volonteri dijelili su svete darove svima koji su došli. Taj čin nesebičnosti dodatno je produbio osjećaj zajedništva. Nije bilo razlike među ljudima – svi su bili jednaki u svojoj potrebi za nadom i mirom. Upravo taj osjećaj pripadnosti nečemu većem od sebe često se navodi kao jedan od razloga zbog kojih se ljudi iznova vraćaju Ostrogu, o čemu su pisale i “Vijesti” iz Crne Gore, naglašavajući da manastir predstavlja mjesto susreta vjere, čovjeka i prirode.
- Tokom noći dogodio se trenutak koji je ovu posjetu učinio još snažnijom. Dok je spavala, probudio ju je monah i postavio pitanje koje ju je zateklo nespremnu: da li piše poeziju. To je bila njena tiha strast, nešto o čemu rijetko govori, čak i bliskim ljudima. Osjećaj da je neko nepoznat dotakao upravo taj dio njenog bića bio je snažan i emotivan. Monah je pažljivo slušao njene stihove i molio se za nju, a prostor je, prema njenim riječima, bio ispunjen posebnom toplinom. Taj susret doživjela je kao potvrdu da se nalazi tačno tamo gdje treba da bude.
Jutro koje je uslijedilo donijelo je neobičan mir. Hladnoća koju je osjećala prethodnog dana nestala je, a priroda oko manastira činila se življom nego ikada. Cvijeće koje je izbijalo iz kamena, sunčevi zraci koji su se probijali kroz drveće i tišina koja nije pritiskala, već umirivala – sve je djelovalo kao podsjetnik da snaga života postoji i tamo gdje se čini da uslovi za nju ne postoje. O toj simbolici često pišu i domaći portali poput “Blica”, koji u svojim tekstovima o Ostrogu naglašavaju neraskidivu vezu između prirode i duhovnosti.
- Za ovu Beograđanku, ali i za mnoge druge koji su prošli istim putem, Ostrog nije ostao samo uspomena ili destinacija. On je postao simbol unutrašnje promjene. Posjeta ovom svetom mjestu pokazala joj je da vjera ne mora uvijek biti glasna i javna, već tiha i duboko lična. Duhovni mir koji je ponijela sa sobom nije nestao po povratku kući, već je ostao kao podsjetnik da se snaga često nalazi tamo gdje je najmanje očekujemo.
Priče poput ove prenose se među ljudima godinama, ponekad tiho, ponekad javno, ali uvijek sa istom porukom – da Ostrog nije samo manastir uklesan u stijeni, već mjesto gdje se mnogi susretnu sa sobom. Za neke je to put iscjeljenja, za druge put oprosta, a za treće jednostavno prilika da na trenutak zastanu i udahnu. U svijetu prepunom buke, Ostrog ostaje prostor tišine u kojem vjera ponovo dobija smisao, a čovjek podsjetnik da nada, koliko god bila krhka, može biti nevjerovatno snažna
