U današnjem članku, želim podijeliti dirljivu priču o baki Mariji, koja je doživjela duboku starost i uprkos fizičkom umoru, nosila jedno važno obećanje. Tog 15. januara, dok je slavljenički dan bio pred njom, srce joj je bilo ispunjeno uzbuđenjem zbog obećanja svog sina Dragana, koji je rekao da će doći na ručak.
- Za starije ljude, kao što to često ističu domaći mediji, obećanja od obitelji imaju ogromnu težinu, jer su potvrda da nisu zaboravljeni. Iako su godine već ostavile trag na njenom tijelu, ona nije odustajala od planova za svoj poseban dan.
U najranijim jutarnjim satima, Marija je ustala iz kreveta i, unatoč bolovima u leđima i oticanju nogu, nije obazirala na te tegobe. Njen dan je počeo pripremom svečanog ručka. Sjećala se kako je njen sin volio sarmu s kiselim kupusom i suvim rebrima, pa je pažljivo pripremala svaku porciju. Zatim je zamijesila pogaču koja je mirisala na domaćinstvo i toplinu, te je, na kraju, pripremila starinsku tortu sa orasima, onu koju su unuci uvijek obožavali. Kuća je ubrzo bila ispunjena mirisima hrane koji su joj prizivali uspomene na sretnija vremena.
- Kada se približilo podne, sto je bio postavljen sa posebnim pažnjom – na stolu su se našli najbolji stolnjak, kristalne čaše i šest tanjira. Marija je obukla svoju svečanu haljinu s cvjetnim dezenom i sjedila pored prozora, čekajući. Svaki automobil koji je prolazio tjerali su joj srce na brzinu, u nadi da je to njen sin. Ipak, automobili su prolazili, a njen dom je ostao prazan. Vrijeme je prolazilo, a Marija je gledala praznu kuću, srce joj je bilo ispunjeno tugom. Supa se hladila, a na stolu je bila torta s upaljenom svjećicom na kojoj je pisalo „80“. Ali, nitko nije dolazio.
Tada je telefon zazvonio, i Marija je nadajući se podigla slušalicu, očekujući sina. Međutim, ona je umjesto njega primila poruku u kojoj je pisalo da zbog obveza, treninga djece i problema s autom neće moći doći. Taj „sljedeći vikend“ bio je obećanje koje je Marija već mnogo puta čula, no nikad se nije ispunilo. S tugom je gledala prazni stol, suze su tiho padale na njezine ruke. „Srećan rođendan, Marija“, prošaptala je sama sebi. Takvi trenuci usamljenosti, kad stariji ljudi ostanu sami u trenucima kada bi trebali biti okruženi obitelji, sve su češći i često tema u novinama.
- Kada je Marija već pomislila da će sve pospremiti i otići leći, netko je zakucao na vrata. Srce joj je ponovno zadrhtalo, nadajući se da su konačno stigli. Otvorila je vrata, ali na pragu nije bio njen sin, već mladić u žutom kombinezonu brze pošte, Marko. Primijetio je njene crvene oči, ali je odmah upitao da li je sve u redu. Marija mu je ispričala da je očekivala posjetu obitelji, no on je primijetio miris hrane i prazne stolice. Zatvorio je vrata kombija, skinuo kačket i ponudio joj nešto neočekivano: želio je ostati na kratko i pojesti s njom, kako bi je barem na trenutak usrećio.
Ono što je slijedilo bilo je nevjerojatno. Marko je sjeo za stol, baš tamo gdje je trebao sjediti sin. Marija je oko njega lepršala, kao da je ugostila najvažniju osobu na svijetu. Služila mu je supu, sarmu, pogaču i tortu, osjećajući da kuća ponovo ima živahnost i sreću. Razgovarali su dugo, dijelili su priče o svom životu, o poslu, o obitelji. Marko je pričao o svojoj baki koja je preminula, a Marija mu je pričala o svojoj mladosti i djeci koju rijetko viđa.
- Smijeh je ispunio prostoriju, zamijenivši tišinu koja je ranije vlada. Kada je došlo vrijeme za tortu, Marko je upalio svjećicu i rekao joj da zamisli želju. Marija nije poželjela povratak sina tog dana, već je poželjela da Bog čuva ovog mladića koji joj je donio toliko utjehe. Kada je Marko napustio njen dom, zagrlio ju je snažno, a ona mu je u džep gurnula nešto novca i komad torte, inzistirajući da ne odbije.
Kasnije tog dana, sin ju je nazvao, pitajući je je li bila tužna. Marija je odgovorila s osmijehom, rekavši da nije bila sama – da joj je Bog poslao gosta. Tog dana je shvatila važnu istinu: porodica nije uvijek samo krvna veza, već ona ruka koja se pruži kada je najpotrebnije
