U današnjem članku govori se o jednom od najvećih emocionalnih izazova modernog društva anksioznosti. Iako se često vezuje za odrasle, sve je jasnije da i djeca u ranim godinama života pokazuju znakove tjeskobe.
- Simptomi poput nesanice, povlačenja u sebe, stalnih briga ili čak napada panike postaju sve prisutniji, a roditelji i stručnjaci ne mogu ignorisati tu realnost. Posebno je važno naglasiti da uzroci tih stanja ne moraju biti traumatični događaji, već sitne i naizgled bezazlene situacije koje oblikuju unutrašnji svijet djeteta.
Mnogi roditelji, vođeni iskrenom ljubavlju i željom da njihovo dijete uspije, nesvjesno usvajaju obrasce ponašanja koji kasnije mogu podstaći razvoj anksioznih poremećaja. Istraživanja pokazuju da većina roditelja svakodnevno primjenjuje postupke koji slabe djetetovu otpornost. Na prvi pogled djeluju bezazleno, ali kroz vrijeme ostavljaju duboke posljedice.
Jedan od najčešćih obrazaca jeste pretjerana kontrola. Kada roditelj upravlja svakim segmentom djetetovog života – od izbora odjeće do načina kako da uradi zadaću – on šalje poruku da djetetu ne vjeruje dovoljno. To stvara atmosferu nesigurnosti u kojoj dijete nema prostora da uči iz svojih odluka. Kasnije, suočavanje s novim situacijama postaje zastrašujuće jer nije razvijena samostalnost. Tako strah od greške prevazilazi želju za istraživanjem i učenjem, što predstavlja osnovu tjeskobnih reakcija.
Drugi problem predstavlja negiranje emocija. Kada roditelj kaže djetetu “Nemoj plakati” ili “Preosjetljiv si”, dijete dobija poruku da njegovi osjećaji nisu dobrodošli. Vremenom, potiskivanje emocija stvara unutrašnju napetost, nesigurnost i zbunjenost. Psihološka istraživanja jasno pokazuju da potiskivanje emocija u ranom djetinjstvu povećava rizik od anksioznosti u adolescenciji. Dijete koje ne smije pokazati emocije često se osjeća neprihvaćeno i nedovoljno vrijedno.
- Posebno opasno je i kada se postavlja perfekcionizam kao standard. Ako pohvala ili ljubav zavise isključivo od postignuća, dijete razvija uvjerenje da vrijedi samo kada je savršeno. Svaka greška tada postaje dokaz nedovoljnosti. Ovakav pritisak ne ostavlja prostor za igru i spontano učenje, već vodi u stalni stres. Stručnjaci perfekcionizam nazivaju tihim neprijateljem djetinjstva, jer se pretvara u teret koji često ostaje prisutan i u odraslom životu.
- Još jedan važan faktor jeste emocionalna nedostupnost roditelja. Iako fizički prisutni, roditelji često, zbog vlastitih briga i problema, ostaju udaljeni na emocionalnom planu. Dijete tada osjeća da nije dovoljno važno ni viđeno. Ova rana praznina stvara nesigurnost, poteškoće u povjerenju i strah od napuštanja. Emocionalna hladnoća može biti jednako štetna kao i direktne kritike, jer dijete uči da ljubav i pažnja nisu uvijek dostupni.
Svakodnevne roditeljske reakcije, poput stalnog ispravljanja, upoređivanja s drugima ili korištenja srama, dodatno učvršćuju sliku da dijete nije dovoljno dobro. Svijet se tada doživljava kao opasno mjesto, a ljubav i prihvaćenost izgledaju uvjetovani ponašanjem i uspjesima. Upravo u tim sitnicama kriju se temelji mnogih kasnijih emocionalnih teškoća.
Ipak, stručnjaci naglašavaju da promjena nije nemoguća. Djeci nisu potrebni savršeni roditelji, već oni koji su iskreni, emocionalno prisutni i spremni da priznaju svoje greške. Mali, ali značajni postupci mogu napraviti veliku razliku. Kada roditelj kaže: “Volim te baš takvog kakav jesi”, kada dozvoli djetetu da pogriješi bez osude ili se izvini kada pogriješi, on uči dijete da ljubav nije uvjetovana savršenstvom. Dijete tada shvata da su i teške emocije prirodan dio života i da imaju pravo postojati.
Otvoreni razgovor o emocijama smatra se ključnim u prevenciji anksioznosti kod djece. Kada dijete zna da može slobodno izraziti osjećaje, bez straha od ismijavanja ili odbacivanja, razvija otpornost i unutrašnju sigurnost. Roditelj ne mora imati sva rješenja – dovoljno je da bude prisutan, da sluša i da pokaže razumijevanje.
Važno je naglasiti da se anksioznost ne razvija preko noći. Ona se gradi postepeno, kroz sitne poruke i iskustva koja dijete prikuplja tokom odrastanja. Ali isto tako, može se ublažiti i spriječiti svakodnevnim gestama ljubavi, pažnje i poštovanja. Djeca ne traže roditelje koji znaju sve, već one koji će ih čuti i prihvatiti.
Na kraju, suština je jasna: roditelji kroz svoje postupke imaju moć da oblikuju unutrašnji svijet djeteta. Svjesnim izborima mogu pomoći djeci da postanu osobe koje vjeruju u sebe, prepoznaju i izražavaju svoje emocije i ne boje se da potraže pomoć kada je potrebna. Najveći dar koji roditelj može pružiti jeste osjećaj sigurnosti i uvjerenje da dijete vrijedi, bez obzira na sve.
