U današnjem članku govorićemo o tome šta učiniti kada vas vaša odrasla djeca ignorišu, ne poštuju ili se ponašaju hladno prema vama. Osjećaj odbacivanja od strane onih kojima ste posvetili godine života može biti izrazito bolan.
- Kada osoba osjeti da je zanemarena od vlastite porodice, u srcu se smjenjuju tuga, bijes, razočaranje pa čak i osjećaj srama. Ipak, važno je znati da ta bol, koliko god bila jaka, ne određuje vašu vrijednost niti vas svodi samo na ulogu povrijeđenog roditelja. Postoje načini kako povratiti unutrašnji mir i izgraditi nove obrasce odnosa – i sa sobom i sa djecom.
Prvi korak jeste da priznate svoje emocije. Nije slabost osjetiti bol, naprotiv, to je pokazatelj da ste ljudsko biće puno osjećaja. Dozvolite sebi da prođete kroz tugu i razočaranje, ali nemojte dopustiti da ti osjećaji preuzmu cijeli vaš život. Recite sebi da vas boli, ali da se nećete slomiti. Njegujte vlastitu nježnost, jer u tome leži vaša snaga. To je čin samopoštovanja, a ne slabosti.
Zatim je važno da se oslobodite potrebe za priznanjem i zahvalnošću. Mnogi roditelji duboko u sebi očekuju da će jednoga dana njihova djeca doći, izviniti se ili priznati sve ono što su roditelji učinili za njih. Ali taj trenutak možda nikada neće doći. Ako stalno čekate priznanje, produžavate vlastitu bol. Umjesto toga, zahvalite sebi već sada. Vi znate koliko ste voljeli i koliko ste dali. To je dovoljno i vrijedi samo po sebi.
Treći putokaz ka miru jeste da naučite razdvojiti sebe od postupaka drugih. Ako vas djeca ignorišu, ako su hladna ili distancirana, to ne znači nužno da ste vi krivi. Njihovo ponašanje često odražava njihove unutrašnje borbe, pritiske i rane. To ne opravdava njihov odnos, ali vama pomaže da skinete teret krivice sa svojih ramena. Vi imate pravo da ostanete topli i plemeniti, bez obzira na njihovo ponašanje.
- Četvrti korak podrazumijeva izlazak iz uloge žrtve. Kada roditelj osjeća bol, često se javi misao: “Ja sam sve dao, a oni su me zaboravili.” No, žrtva je nemoćna, a vi to niste. Podsjetite sebe da imate pravo na mir i dostojanstvo. Vi niste rođeni da patite, nego da živite punim plućima. Prepoznajte u sebi osobu koja ima snagu da gradi i mijenja svoj život bez obzira na okolnosti.
Peti korak je izgradnja novog odnosa s djecom, ali na odrasliji i zreliji način. Djeca su sada odrasli ljudi sa svojim svjetovima, brigama i odgovornostima. Vi više niste centar njihove svakodnevnice, niti oni ostaju mala bića kojima upravljate. Umjesto molbi ili preklinjanja, pokušajte uvesti granice i razumijevanje. Prihvatite da oni vode svoj život, a vi svoj. U toj međusobnoj slobodi može postojati mir.
Šesti korak jeste da fokus stavite na sebe umjesto na njihovo ponašanje. Prestanite trošiti energiju na pokušaje da ih promijenite, jer to nije u vašoj moći. Umjesto toga, posvetite se malim stvarima koje vas ispunjavaju – šetnji, druženju, čitanju, hobijima ili razgovoru s prijateljima. Njega sebe nije bijeg, nego najvažnija investicija. Kada prestanete juriti za pažnjom, možda će se upravo tada pažnja pojaviti spontano.
Sedmi korak, možda i najvažniji, jeste da sebi date dozvolu za sreću. Često društvo šalje poruku da majčina ili očeva sreća zavisi od djece. To je pogrešna pretpostavka. Vaša sreća je vaša lična stvar i pripada samo vama. Ona nije nagrada za dobra djela, već prirodno pravo svakog čovjeka. Bez obzira na godine, bol ili izazove, sreća je moguća. Voljeti sebe nije sebičnost, to je ozdravljenje.
Na kraju, vrijedi naglasiti da vas ponašanje vaše djece, ma koliko bolno bilo, ne mora definirati niti postati vaša svakodnevica. Ovi koraci nisu čarobna formula koja mijenja sve preko noći, ali jesu početak. To je put prema unutrašnjem ozdravljenju i novom poglavlju života. Poglavlju u kojem vi više niste zaboravljeni, već pronađeni – od strane sebe samih.
