Istraga smrti 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša u Psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan u Zagrebu dobila je nove, uznemirujuće detalje nakon što su istražitelji ispitali više zaposlenika koji su bili prisutni u sobi tokom intervencije. Njihovi iskazi, prema informacijama koje je objavio Index, otvaraju pitanje da li je pokušaj fizičkog sputavanja pacijenta ostao unutar medicinskih okvira ili je prerastao u postupanje koje je moglo imati tragične posljedice.

U središtu ovog slučaja nisu samo okolnosti smrti, nego i način na koji je sprovedena intervencija nad pacijentom koji je, prema svjedočenjima zaposlenika, pružao snažan otpor. Četvorica medicinskih tehničara već su osumnjičena za teško ubistvo ranjive osobe, dok se paralelno provjeravaju izjave drugih zaposlenika, snimci videonadzora i rezultati stručnih vještačenja.

Ono što ovaj predmet čini posebno osjetljivim jeste činjenica da se sve dogodilo u ustanovi čija je osnovna svrha liječenje i zaštita psihijatrijskih pacijenata. Upravo zbog toga istražitelji moraju precizno razdvojiti zakonito medicinsko sputavanje od svakog oblika prekomjerne sile, a to podrazumijeva pažljivo čitanje svakog iskaza i svakog kadra sa snimaka iz bolničke sobe.

Svjedočenja zaposlenika i tok intervencije

Prema iskazima koje su dali istražiteljima, Periš je tokom pokušaja savladavanja navodno pljuvao prema osoblju, tražio da ga oslobode i pokušavao ugristi pojedine zaposlenike. Jedna medicinska sestra opisala je da su tehničari nastojali pričvrstiti remene kojima se pacijent fiksira za krevet, dok im je ona pomagала držeći njegove noge kako bi postupak mogao biti dovršen.

U njenom svjedočenju posebno je važan dio u kojem navodi da je druga medicinska sestra u sobu ušla s injekcijom koju je, prema njenim riječima, dobila od dežurne doktorice. Ta injekcija, kako je opisano u iskazu, bila je namijenjena smirivanju pacijenta koji pokazuje agresivno ponašanje, a lijekovi su aplicirani u Periševo bedro. U dostupnim informacijama, međutim, nema preciznog sastava terapije, doze niti podataka koji bi sami po sebi mogli objasniti kasniji razvoj događaja.

Ista svjedokinja navela je i da je vidjela fizičke udarce te stavljanje jastuka na glavu pacijenta. Nedugo zatim, prema njenom iskazu, Periš je kolabirao. Nakon toga uslijedili su pokušaji reanimacije i pozivanje ekipe Hitne medicinske pomoći. Upravo taj slijed događaja sada je jedan od ključnih segmenata istrage, jer bi trebalo utvrditi šta je prethodilo kolapsu i kakvu je ulogu imala svaka pojedinačna radnja.

Između navedenih svjedočenja i onoga što će pokazati vještačenja ostaje važan prostor za provjeru. Iskazi zaposlenika mogu pomoći da se razumije kako je intervencija izgledala iznutra, ali oni nisu dovoljni da sami po sebi odgovore na pitanje da li je primijenjena sila bila opravdana, proporcionalna i u skladu sa zdravstvenim pravilima. Posebnu težinu zato dobijaju stručni nalazi koji tek treba da povežu fizičko postupanje, terapiju i uzrok smrti.

Humano sputavanje i granice dozvoljene sile

Jedno od središnjih pitanja istrage odnosi se na takozvano humano sputavanje, medicinsku mjeru kojom se u određenim okolnostima ograničava kretanje pacijenta kako bi se spriječilo njegovo samopovređivanje ili ugrožavanje drugih. Svjedoci su istražiteljima opisivali pravila prema kojima se takav postupak provodi u njihovoj ustanovi, navodeći da je za to potrebno pet medicinskih tehničara, pri čemu četvorica kontroliraju udove, a voditelj tima nadzire glavu pacijenta.

Prema tim navodima, nakon što se pacijent postavi u odgovarajući položaj, slijedi vezivanje remenima, a postupak može trajati do četiri sata uz obavezu stalnog nadzora. U ovom slučaju snimci iz bolničke sobe pokazuju da je krevet tokom intervencije bio spušten gotovo do poda, što se, prema opisu dostupnih materijala, uklapa u pravila postupanja koja su zaposlenici navodili. Ipak, tehnički uslov sam po sebi ne znači da su i svi drugi dijelovi intervencije bili pravilni.

Zbog toga istražitelji analiziraju cjelokupan slijed: način držanja pacijenta, upotrebu sile, reakcije osoblja i trenutak u kojem je Periš prestao pružati otpor. U ovoj fazi postupka najvažnije je utvrditi jesu li mjere koje su trebale služiti zaštiti pacijenta zapravo prešle u postupanje koje mu je moglo nanijeti dodatnu štetu. Takva procjena ne može se donijeti bez sudskomedicinskih i toksikoloških nalaza.

Posebnu pažnju izaziva i činjenica da se u ovom predmetu ne raspravlja samo o tome šta je učinjeno, nego i o tome kako se jedna ustaljena praksa uopće pretvorila u predmet krivične istrage. Ako se pokaže da je dio osoblja koristio nepisana pravila umjesto strogo propisanih procedura, to bi moglo otvoriti šira pitanja o nadzoru u ustanovama zatvorenog tipa i o tome koliko su zaposlenici zaista zaštićeni jasnim protokolima kada pacijent postane agresivan.

Navodi o prijetnjama, jastuku i reakciji poslije kolapsa

Jedan od medicinskih tehničara koji je učestvovao u intervenciji rekao je da je pokušavao smiriti Periševe noge dok su ga ostali zaposlenici sputavali. Prema njegovom iskazu, pacijent se tokom postupka neprestano otimao i navodno upućivao prijetnje osoblju, govoreći da ih je zapamtio i prijeteći im smrću. U istom svjedočenju spominje se i da ih je pacijent nazivao muslimanima, a takav navod ostaje dio iskaza koji treba posmatrati u okviru cjelokupnog dokaznog postupka.

Taj tehničar je naveo i da je tokom intervencije dolazilo do problema s opremom, jer su magnetni dijelovi remena pucali i odvajali se, što je dodatno otežavalo savladavanje pacijenta. Dodao je da su medicinske sestre bile prisutne ili u neposrednoj blizini. U njegovom iskazu posebno se izdvaja opis trenutka kada je, nakon pokušaja ugriza, na Periševu glavu stavljen jastuk. Taj postupak je objasnio tvrdnjom da je među zaposlenicima postojao neformalni način postupanja, koji je nazvao „nepisana procedura“.

To što je neko postupanje možda bilo ustaljeno među zaposlenicima ne znači i da je bilo zakonito ili medicinski opravdano. Upravo suprotno, upravo taj segment sada izaziva najveću pažnju istražitelja, posebno zato što su raniji izvještaji o snimcima videonadzora sugerisali da je fizička sila nastavljena i nakon što je pacijent prestao pružati otpor. Ako se to potvrdi, tada će biti potrebno utvrditi individualnu ulogu svakog učesnika i procijeniti da li postoji veza između konkretnih radnji i smrtnog ishoda.

U ovoj fazi postupka ostaje otvoreno i pitanje hoće li se istraga proširiti na druge osobe ako se iz prikupljenih materijala pokaže da su i one imale relevantnu ulogu. Takođe nije isključena promjena pravne kvalifikacije djela, ali takva odluka zavisi od ukupnog rezultata istrage, a ne od pojedinačnih svjedočenja izdvojenih iz konteksta. Sve to pokazuje koliko je složen put od bolničke sobe do konačne sudske istine.

Poseban značaj ima i podatak da je porodica 23. oktobra podnijela krivičnu prijavu zbog Periševe smrti. Prema informacijama koje je objavio Index, redakcija je zatražila objašnjenje zbog čega postupak nije ranije pokrenut, ali odgovor u trenutku objave nije stigao. Taj detalj dodatno naglašava potrebu za transparentnošću institucija i za temeljitim razjašnjavanjem svake faze postupanja nakon smrti pacijenta.

Za porodicu preminulog, ali i za javnost koja prati ovaj slučaj, najvažnije je da se sve okolnosti utvrde bez preuranjenih zaključaka. Dok se čekaju nalazi vještaka i daljnji potezi pravosudnih organa, ostaje teško pitanje kako je intervencija koja je trebala zaštititi pacijenta završila smrću 32-godišnjaka u ustanovi namijenjenoj njegovom liječenju. Upravo na tom mjestu istraga još traje, a odgovori tek trebaju biti dokazani.

Views: 1
Preporučujemo