Smrt tridesetdvogodišnjeg Kristiana Josipa Periša u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u Zagrebu pokrenula je niz istraga, otvorila pitanja o postupanju medicinskog osoblja i dovela do ostavke ravnateljice Majde Grah nakon što su inspekcijski nalazi i snimci nadzornih kamera bacili novo svjetlo na događaje iz 21. oktobra 2026. godine.
Periš je u ustanovu primljen u 13:36, uz pratnju hitne medicinske službe i policije, a ono što je trebalo biti stručna zdravstvena pomoć pretvorilo se u slučaj koji sada istovremeno ispituju policija, zdravstvena inspekcija i pravosudni organi. Prema dostupnim informacijama, tokom večeri je primijenjeno fizičko sputavanje i terapija, nakon čega je uslijedio srčani zastoj i reanimacija. Uprkos pokušajima oživljavanja, mladić je preminuo u 21:26.
Ovaj slučaj nije izazvao samo šok zbog tragičnog ishoda, nego i zbog niza naknadnih saznanja koja su otvorila šira pitanja o tome kako funkcioniše nadzor nad psihijatrijskim pacijentima, koliko su jasni protokoli u kriznim situacijama i koliko brzo institucije reagiraju kada se dogodi događaj s mogućim teškim posljedicama. Posebno je odjeknulo saznanje da su snimci nadzornih kamera pregledani tek gotovo dvije sedmice nakon smrti pacijenta, iako je uprava bolnice za tragediju znala već iste večeri.
Istovremeno, zdravstvena inspekcija je utvrdila nepravilnosti u postupanju i vođenju dokumentacije, a četvorici medicinskih tehničara određen je istražni zatvor zbog sumnje na teško ubistvo. Ipak, u ovom trenutku istraga je i dalje u toku, pa se odgovornost svih uključenih osoba tek mora precizno utvrditi.
Kako je tekao posljednji dan u klinici
Prema nalazima zdravstvene inspekcije, postupanje prema Perišu započelo je odmah po njegovu prijemu. Kao i u drugim psihijatrijskim ustanovama, mjere fizičkog sputavanja mogu se primijeniti samo u strogo određenim okolnostima, i to kada postoji neposredna opasnost za pacijenta ili druge osobe. Takve mjere same po sebi nisu izvan okvira medicinske prakse, ali zahtijevaju precizno poštovanje propisanih procedura, stalni nadzor i uredno vođenje dokumentacije.
Upravo taj segment sada je pod posebnom lupom. Inspekcijski nadzor, prema objavljenim informacijama, ukazao je da određeni postupci nisu provedeni u skladu s propisanim protokolima. Time je otvoren prostor za dodatna pitanja: jesu li mjere bile opravdane, ko ih je naložio, koliko dugo su trajale i da li je osoblje u svakom trenutku postupalo unutar granica struke i zakona.
Tokom večernjih sati situacija se dodatno pogoršala. Periš je doživio srčani zastoj, nakon čega je pokrenuta reanimacija. U pokušajima oživljavanja sudjelovali su zdravstveni radnici ustanove, a potom i izvanbolnička hitna medicinska služba. Ipak, svi napori ostali su bez uspjeha, a smrt je konstatovana u 21:26. Nakon toga zatražena je obdukcija kako bi se medicinski okolnosti tragedije mogle preciznije rasvijetliti.
Dok se čekao cjelovit medicinski izvještaj, javnost je već raspolagala dijelom informacija koje su bile dovoljne da slučaj postane predmet široke rasprave. Posebno osjetljivim pokazao se podatak da se smrt desila u ustanovi koja je pacijentu trebala pružiti pomoć i sigurnost, a ne dodatnu opasnost. Zato je istraga brzo dobila i širi institucionalni značaj, jer se više ne govori samo o jednoj noći i jednom pacijentu, nego i o sistemu nadzora, odgovornosti i unutrašnje kontrole.
Snimci, dokumentacija i najteža pitanja
Najveći odjek izazvali su navodi o snimcima nadzornih kamera iz bolničke prostorije. Prema policijskom opisu materijala, koji su prenijeli hrvatski mediji, na snimcima je zabilježeno fizičko postupanje prema pacijentu dok je bio sputan. U izvještajima se spominju udarci, snažni pritisci na tijelo i drugi postupci čija se zakonitost sada provjerava. Također su objavljeni navodi da su pojedini medicinski tehničari nastavili primjenjivati silu i nakon što je pacijent prestao pružati otpor.
Važno je, međutim, razlikovati ono što je zabilježeno na snimcima od konačnih zaključaka o krivičnoj odgovornosti. Istraga još traje, a činjenica da su četiri osobe obuhvaćene postupkom ne znači da je njihova krivica već pravosnažno utvrđena. Upravo zbog toga svaka procjena u ovom trenutku mora ostati vezana za provjerene činjenice i službene nalaze, bez donošenja preuranjenih zaključaka.
Zdravstvena inspekcija nije se zadržala samo na ponašanju pojedinaca. Posebno su problematizirane i nepravilnosti u dokumentiranju postupaka, uključujući evidentiranje mjera fizičkog sputavanja i sadržaj izvještaja o događaju. Prema dostupnim informacijama, dokument sastavljen nakon tragedije nisu potpisali svi zdravstveni radnici koji su učestvovali u postupanju, što dodatno otežava naknadno rekonstrukciju događaja.
U fokusu je i pitanje zašto je pregled nadzornih snimaka uslijedio tek 4. novembra, iako je ravnateljica Majda Grah o Periševoj smrti obaviještena 21. oktobra oko 22:25, otprilike sat nakon što je pacijent preminuo. Prema navodima, već narednog dana zatraženo je da se snimljeni materijal sačuva, a 23. oktobra stigla je potvrda da je to i učinjeno. Ipak, tek gotovo dvije sedmice kasnije snimci su pregledani, a policija je obaviještena 5. novembra.
Taj vremenski razmak postao je jedna od centralnih tačaka cijelog slučaja. Postavlja se pitanje zbog čega ranije nije došlo do pregleda materijala i jesu li sve nadležne službe u međuvremenu imale informacije koje su morale imati. Upravo na toj tački sada se lome pitanja organizacione odgovornosti, komunikacije unutar ustanove i eventualnog propusta u pravovremenom reagiranju.
Ostavka ravnateljice i šta slijedi
Novi preokret uslijedio je 12. novembra 2026. godine, kada je Majda Grah podnijela neopozivu ostavku na mjesto ravnateljice Klinike za psihijatriju Sveti Ivan. Informaciju je tokom sjednice Gradske skupštine potvrdio zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, a ubrzo je i ustanova objavila da je Upravno vijeće prihvatilo ostavku na izvanrednoj sjednici održanoj istog jutra.
Kao razlog odluke navedena je namjera da se spriječi daljnje narušavanje ugleda bolnice nakon smrti Kristiana Josipa Periša. Sama ostavka, međutim, ne znači da su svi postupci u vezi sa slučajem završeni. Naprotiv, inspekcijski i drugi nadležni postupci tek treba da daju odgovore na pitanja koja su otvorena nakon smrti pacijenta, pregledavanja snimaka i provjere dokumentacije.
Posebnu pažnju nadležnih izazvala je i stručna pripremljenost zaposlenih za postupanje prema uznemirenim pacijentima. Prema izjašnjenju ravnateljice, tokom 2024. i 2025. godine organizovano je nekoliko edukacija o postupcima smirivanja pacijenata, ali je zdravstvena inspekcija ocijenila da njihov broj nije bio primjeren prirodi djelatnosti kojom se ustanova bavi. Time je otvoreno pitanje imaju li zaposleni dovoljno kontinuirane obuke za rad u zahtjevnim psihijatrijskim situacijama.
Hrvatska ministrica zdravstva Irena Hrstić potvrdila je 11. novembra da je zdravstvena inspekcija pritužbu advokata porodice zaprimila 26. oktobra, dok je ravnateljica obavijest o Ministarstvu poslala elektronskom poštom tek 7. novembra. Taj podatak dodatno je pojačao interes javnosti za pitanje institucionalne reakcije i pokazao koliko je u ovakvim slučajevima važna pravovremena komunikacija između ustanove i nadležnih tijela.
Dok istraga i dalje traje, slučaj Kristiana Josipa Periša ostaje podsjetnik koliko brzo jedna medicinska intervencija može prerasti u pravni i društveni problem kada se pojave sumnje u postupanje, nadzor i dokumentiranje. Za porodicu, ali i za širu javnost, najveći teret i dalje nosi pitanje jesu li svi koji su bili uključeni u njegovo zbrinjavanje postupili onako kako su morali i je li tragedija mogla biti spriječena da je svaki korak bio pravovremen, jasan i uredno zabilježen.
