Dženan Ćišić je u Njemačkoj došao do vlastite kuće za 3.550 eura, a zatim u njoj pronašao novac koji mu je, prema pisanju medija, omogućio da pokrije troškove kupovine i renoviranja. Priča ovog Bosanca, koji je prije više od deset godina napustio domovinu i otišao trbuhom za kruhom, privukla je pažnju jer u sebi spaja godine rada, odricanja, rizik i neočekivan obrt kakav se rijetko viđa.
Ćišić je u Bosni i Hercegovini bio muzičar i profesor, svirač klarineta koji je godinama radio u prosvjeti. Kada je 2014. godine stigao u Njemačku, nije ga dočekao lak put niti unaprijed osiguran posao. Kao i mnogi drugi koji odlaze u potrazi za boljim životom, prihvatio je ono što mu se prvo nudilo i počeo raditi na gradilištu. Taj početak je, prema svemu sudeći, bio tek prva etapa dužeg i neizvjesnog puta.
Planirao je da u Njemačkoj ostane tri mjeseca, a ostao je gotovo deset godina. U tom periodu radio je različite poslove, bez biranja i bez velike želje da preskače stepenice. Kasnije je došao do stabilnijeg angažmana i počeo voziti tramvaj, što mu je donijelo redovna primanja, ali i novi problem koji je stalno pritiskao svakodnevicu: kiriju. Plaćanje stanarine iz mjeseca u mjesec postalo mu je teret, a kredit nije želio uzimati zbog ličnih uvjerenja i odbijanja da se zadužuje.
Potraga za najjeftinijom mogućom nekretninom
Umjesto da se dodatno zadužuje, odlučio je potražiti ono što je sebi mogao priuštiti gotovinom. Pregledao je internet oglase i aukcije, tražeći kuću koja je bila jeftina, čak i ako je zapuštena ili pred rušenjem. Taj pristup je mnogima djelovao neuobičajeno, ali njemu je bio potpuno logičan: ako već ima nešto novca, želio je da ga uloži u trajno rješenje, a ne da godinama nastavlja plaćati stanarinu.
Tokom potrage poslao je oko 75 ponuda, svaku u iznosu koji je imao u gotovini. Nije ostavljao prostor za kalkulacije, niti je pokušavao da uđe u priču s većim budžetom od stvarnog. Ponudio je sve što je imao i čekao odgovor. Ta upornost, ali i spremnost da prihvati gotovo bezizlazne opcije, postala je osnova cijelog događaja koji je kasnije privukao javnost.
Jednog jutra, dok je bio na putu prema poslu, zazvonio mu je telefon. Na drugoj strani stigla je vijest da je upravo on pobijedio na aukciji. Kuća je postala njegova za 3.550 eura, zajedno sa svim stvarima koje su ostale u njoj. Prema dostupnim informacijama, početna cijena je bila znatno viša, ali je s vremenom spuštana jer gotovo da nije bilo interesovanja. U tom trenutku, ono što je drugima djelovalo kao bezvrijedna i napuštena imovina, za njega je postalo stvarna prilika.
Kuća puna otpada, ali i neočekivanog potencijala
Prvi ulazak u kuću nije bio nimalo ohrabrujuć. Zatekao je prostor prepun otpada, a procjene govore o oko četrdeset kubika smeća. Vlažni zidovi, stare stvari nagomilane kroz godine i tragovi dugotrajnog zapuštanja pokazivali su koliko je objekat bio van upotrebe. Za mnoge bi to bio znak da se odustane odmah, ali Ćišić je u toj slici vidio nešto drugo: prostor koji se, uz dovoljno rada, može pretvoriti u dom.
Njegov pogled na stvar bio je pragmatičan. Govorio je sebi da, kada se sve očisti, ostaje kuća. U zemlji u kojoj sama građevinska dozvola može koštati desetine hiljada eura, kupovina ovakvog objekta za njega je izgledala kao rijetka šansa. Nije se obazirao na to koliko posla predstoji, već na činjenicu da je uspio doći do nekretnine koju može uređivati po svom ritmu i mogućnostima.
Čišćenje je trajalo gotovo godinu dana. Jedanaest mjeseci svakodnevnog sortiranja, odvoza i organizovanja otpada pretvorilo se u posebnu vrstu posla, a ne samo u početnu fazu renoviranja. Kako bi smanjio troškove, fotografisao je predmete i poklanjao ih preko interneta, samo da ih neko preuzme i iznese iz kuće. Nije mu bilo važno da zaradi na starim stvarima, nego da oslobodi prostor i ubrza proces u kojem je svaka vreća otpada bila korak bliže novom početku.
Upravo kada je sav taj napor već počeo da liči na dugačak i iscrpljujući maraton, uslijedio je detalj koji je cijeloj priči dao potpuno novu dimenziju. U kuhinji je sasvim slučajno pronašao dvadeset eura. Taj iznos na prvi pogled nije bio velik, ali je bio dovoljan da probudi sumnju da kuća krije još nešto. Nedugo zatim, među knjigama, u jednoj koverti, otkrio je znatno veći novčani iznos.
Prema navodima iz izvora, pronađeni novac je bio dovoljan da pokrije troškove kupovine i renoviranja. Pretpostavlja se da je riječ o ušteđevini pokojne vlasnice, jer je prethodna vlasnica preminula bez nasljednika, a kuća godinama nije imala nikoga ko bi se njome bavio. Taj detalj je promijenio način na koji se priča doživljava: više nije bila samo zgoda o jeftino kupljenoj nekretnini, nego i o neobičnom spoju slučajnosti, istrajnosti i sreće.
Od zapuštenog objekta do doma
Nakon pronalaska novca, renoviranje je dobilo novi zamah. Uspio je urediti prostorije, zamijeniti instalacije i isplatiti ljude koji su mu pomagali u radovima. Kuća je iz prostora u kojem su se godinama skupljali prašina i otpad postala mjesto koje se može nazvati domom. Za Ćišića to nije bila samo kupovina nekretnine, nego i potvrda da se dugotrajan trud može pretvoriti u stabilnost.
Priča je posebno odjeknula jer je došla od čovjeka koji nije krenuo s velikim kapitalom, niti s unaprijed osiguranom sigurnošću. Njegov put od gradilišta do tramvaja, a potom do vlastite kuće, pokazuje koliko promjenjiv može biti život onih koji odlaze iz Bosne i Hercegovine u potrazi za boljom egzistencijom. U njegovom slučaju, taj put nije bio linearan niti jednostavan, ali je bio obilježen radom koji se nije prekidao kada je bilo najteže.
Za njega je kuća kupljena za 3.550 eura postala mnogo više od adrese. Postala je simbol odluke da se ne odustane od mogućnosti koje se na prvi pogled čine beznadežnima. A skriveni novac, pronađen među stvarima koje su pripadale bivšoj vlasnici, samo je pojačao utisak da se ponekad najveći pomaci dese onda kada se najmanje očekuju. Njegova svakodnevica danas nosi tragove tog dugog procesa, ali i osjećaj da je iza sebe ostavio jednu od onih priča koje se dugo pamte i prepričavaju.
