Senida Bećirović, koja je kao beba nestala tokom rata 1992. godine, nakon šesnaest godina pronašla je svog oca Muhameda u Srbiji, dok je istovremeno otkriveno da je odrastala pod drugim imenom i u drugoj porodici nego što je pripadalo njenom pravom identitetu.
Njena priča pripada onim ratnim sudbinama koje ne staju u jednu rečenicu, jer iza nje stoje godine prekida, neizvjesnosti i pokušaja da se slože rasuti tragovi jedne porodice. U Bosni i Hercegovini rat je mnoge ljude ostavio bez doma, dok su djeca često ostajala bez sigurnog odgovora o tome ko su, odakle dolaze i gdje su im najbliži.
Senidina sudbina upravo to pokazuje: kako jedno dijete može odrasti daleko od svog imena, a da o njemu dugo niko ne zna ništa dovoljno precizno da bi istina mogla biti brzo utvrđena.
Prema dostupnim informacijama, Senida je kao beba pronađena na zgarištu nakon što su joj majka i sestra nestale tokom ratnih događaja. Nakon toga odvedena je u Šekoviće, a zatim prebačena u Centar za socijalni rad.
Taj put, od mjesta nestanka do sistema socijalne zaštite, nije bio samo administrativna procedura nego početak života u kojem je ona dobila drugi identitet i drugo ime, bez mogućnosti da zna da to nije njen pravi početak.
Brigu o njoj kasnije su preuzeli Živan i Živka Janković iz Beograda, koji su je odgajali kao svoju kćerku i dali joj ime Mila Janković. Iako je odrasla uz njihovu pažnju, priča nije bila jednostavna, jer se s vremenom otvaralo pitanje porijekla koje se ne može potisnuti ni kada je svakodnevni život koliko-toliko uređen.
Dijete koje je odraslo s drugim imenom ne može lako izbjeći unutrašnji osjećaj da nešto u njegovoj biografiji nedostaje, naročito kada se u pozadini nalazi rat i porodica za kojom nema sigurnog traga.
Kako je vrijeme prolazilo, hranitelji su je odgajali kao dijete iz svoje kuće, ali pitanje ko je ona zapravo nije nestajalo. To je čest obrazac u ratnim pričama koje se godinama ne rješavaju: dokumenti, sjećanja i fragmenti svjedočenja ne uspijevaju odmah povezati sve tačke, pa ljudi žive između onoga što im je dato i onoga što im je oduzeto.
U Senidinom slučaju, upravo ta praznina postala je pokretač dugog traganja, iako rješenje nije dolazilo brzo niti bez mnogo prepreka.
Hranitelji su je odgajali sve do trenutka kada je, zbog starosti, morala biti vraćena u Centar za socijalni rad. Tada je započela ozbiljnija potraga za njenim pravim identitetom. U toj potrazi važnu ulogu imala je i tetka iz Bosne, koja je još 1993. godine kontaktirala socijalne radnike u Beogradu, ali taj prvi pokušaj nije doveo do rezultata.
Upravo taj detalj pokazuje koliko su slične ratne sudbine često zavisile od istrajnosti porodice, ali i od okolnosti koje nisu bile povoljne za brzo rasvjetljavanje istine.
Dug put do pravog imena
Do potvrde pravog identiteta nije se došlo lako niti preko noći. Tek godinama kasnije, uz saradnju socijalnih radnika iz Beograda i njihovih kolega iz Šekovića, kao i uz pomoć DNK testiranja, utvrđeno je ono što je dugo ostajalo samo mogućnost i nada. Senida je tada saznala da zapravo nije Mila Janković, nego Senida Bećirović.
U takvim trenucima identitet prestaje biti samo lična činjenica i postaje pitanje porodične istorije, sjećanja i odgovornosti prema onima koji su nestali iz nečijeg života mnogo ranije nego što je trebalo.
Za porodicu koja godinama čeka odgovor, takva potvrda ne znači samo ispravku u papirima. Ona istovremeno otvara prostor za osjećanja koja su dugo bila potisnuta: olakšanje, tugu, nevjericu i potrebu da se izgubljene godine nekako povežu u smislen cjelina.
Senidin slučaj nosi i tu emocionalnu težinu, jer šesnaest godina čekanja nisu bile samo period neznanja, nego čitavo odrastanje bez sigurnog mjesta na kojem bi se moglo stajati i reći: ovo je moja porodica, ovo je moje porijeklo, ovo sam ja.
Najemotivniji trenutak dogodio se 2008. godine, kada je Senida nakon šesnaest godina potrage upoznala svog oca Muhameda Bećirovića. On je preživio rat, dok su njena majka i sestra i dalje ostale nestale.
Taj susret nije bio samo susret dvoje članova porodice koji se dugo nisu vidjeli; bio je to povratak jednom dijelu života koji je nasilno prekinut, kao i potvrda da je potraga ipak dovela do stvarnog, opipljivog odgovora, makar ne do svih odgovora koji su porodici bili potrebni.
Ipak, susret s ocem nije značio kraj priče. Naprotiv, otvorio je i dalje traganje za majkom i sestrom, koje ni nakon toga nisu pronađene. Ta činjenica ovoj sudbini daje dodatnu težinu, jer povratak identiteta nije isto što i potpun povratak porodice. Za Senidu, kao i za mnoge druge koji su preživjeli slične ratne rascjepe, dobijanje imena nije zatvorilo sve rane.
Ono je samo dalo okvir u koji je mogla smjestiti svoj život, ali ne i izbrisati odsustvo onih koje i dalje traži.
Prema dostupnom opisu, Senida danas živi u Sarajevu i ostala je u kontaktu sa svojim ocem i tetkom. To je važan element priče, jer pokazuje da je nakon godina razdvojenosti uspostavljen makar dio porodične veze koja je nekada izgledala izgubljeno. Ipak, sama činjenica da kontakt postoji ne umanjuje težinu onoga što još nedostaje.
Potraga za majkom i sestrom ostaje prisutna kao trajni podsjetnik na ratne posljedice koje ne prestaju onda kada prestane oružje.
U toj upornosti da se nastavi traženje, uprkos godinama i uprkos neizvjesnosti, vidi se snaga koja nadilazi pojedinačni slučaj. Senidina priča govori i o porodicama koje su morale živjeti s neodgovorenim pitanjima, o institucijama koje su kroz vrijeme pokušavale spojiti rasute tragove, i o ljudskoj potrebi da se sazna istina čak i kada ona dolazi prekasno za mnogo toga, ali ne i prekasno da vrati ime, porijeklo i osjećaj pripadnosti.
