Ljubaznost ne znači da svako mora imati pristup detaljima o našem novcu, zdravlju, uspjesima i privatnim odlukama. Ponekad je kratak i smiren odgovor dovoljan da razgovor ostane pristojan, a da istovremeno sačuvamo ono što ne želimo dijeliti sa drugima.
Mnogi ljudi još od djetinjstva usvajaju uvjerenje da na svako pitanje treba odgovoriti iskreno, potpuno i bez oklijevanja. Ako neko pita koliko zarađujemo, šta nam je rekao ljekar ili zbog čega smo donijeli određenu odluku, često automatski počinjemo objašnjavati. Ne zato što zaista želimo podijeliti te informacije, nego zato što se bojimo da će odbijanje odgovora izgledati nepristojno, tajanstveno ili čak sumnjivo.
Međutim, zdrava komunikacija ne podrazumijeva potpunu otvorenost prema svakome. Postoji razlika između iskrenosti i obaveze da se vlastiti život stalno stavlja na raspolaganje tuđoj radoznalosti. Svaka osoba ima pravo odlučiti koje će informacije podijeliti, kome će ih povjeriti i u kojem trenutku će procijeniti da je određena tema previše lična.
Granice u razgovoru ne moraju biti grube. Često ih je moguće postaviti bez svađe, povišenog tona i dugog objašnjavanja. Upravo je u tome njihova vrijednost: one ne služe tome da udalje ljude, nego da odnosi imaju jasniji prostor u kojem postoji poštovanje i prema bliskosti i prema privatnosti.
Novac je jedna od tema o kojoj ne morate svima polagati račune
Finansijska pitanja spadaju među najčešće primjere razgovora koji se iz obične radoznalosti lako pretvore u zadiranje u privatnost. Ljudi pitaju koliko neko zarađuje, koliko je platio stan, koliko vrijedi automobil ili koliko novca ima sa strane. Nekada iza takvog pitanja nema nikakve loše namjere, ali to ne mijenja činjenicu da finansijski podaci pripadaju privatnoj sferi.
Neko će bez problema govoriti o svojoj plati i troškovima, dok će drugoj osobi ista tema biti potpuno neprijatna. Nijedan od ta dva pristupa nije sam po sebi pogrešan. Problem nastaje kada se pretpostavi da je osoba dužna odgovoriti samo zato što je pitanje postavljeno.
Finansijske informacije često postaju osnova za poređenja. Čim se sazna koliko neko zarađuje ili koliko je platio određenu stvar, mogu krenuti komentari o tome je li nešto preskupo, jeftino, zasluženo ili nepotrebno. Iz takvih razgovora lako nastaju pritisak, zavist ili zaključci koji ne uzimaju u obzir cijelu životnu situaciju osobe o kojoj se govori.
KAKO ODGOVORITI BEZ OTKRIVANJA DETALJA
Umjesto konkretnog iznosa moguće je reći: „Dobro sam zadovoljan izborom.“, „Pronašao sam nešto što mi odgovara.“ ili „Cijene danas dosta zavise od okolnosti.“ Takve rečenice nisu laganje niti izbjegavanje istine. One samo jasno pokazuju koliko informacija osoba želi podijeliti.
Isto pravilo može se primijeniti i na brojne druge odluke. Ne mora svaka kupovina, poslovna promjena ili porodični plan biti predmet javnog obrazlaganja. Moguće je ostati ljubazan, a ipak ne pružiti podatke koji bi kasnije mogli postati osnova za poređenje ili neželjeno komentarisanje.
Važno je pritom razlikovati privatnost od skrivanja nečega zbog osjećaja srama. Odluka da se određene informacije zadrže za sebe ne govori ništa o tome jesu li one dobre ili loše. Ona jednostavno znači da osoba smatra da određena tema nije namijenjena svakome.
Ne morate ni uspjeh pretvarati u dokazivanje vlastite vrijednosti
Postoji i druga krajnost: umjesto da ljudi pitaju previše, ponekad sami osjećamo potrebu svima objasniti šta smo postigli. Nova poslovna prilika, uspjeh djeteta, završen veliki projekat ili ostvarenje nekog dugogodišnjeg cilja svakako mogu biti razlog za zadovoljstvo. Prirodno je da lijepe vijesti želimo podijeliti s ljudima koji su nam važni.
Ipak, dijeljenje sreće nije isto što i stalna potreba za potvrdom. Kada svaki uspjeh postane prilika da se pokaže da smo bolji, sposobniji ili uspješniji od drugih, njegov značaj se lako premjesti sa ličnog zadovoljstva na tuđu reakciju. Tada više nije presudno ono što je ostvareno, nego koliko će ljudi biti impresionirano.
Mnogo mirniji pristup nalazi se u jednostavnim odgovorima poput: „Bilo je potrebno mnogo truda, ali sretni smo.“, „Drago nam je što se sve završilo kako smo željeli.“ ili „Još uvijek učimo i napredujemo.“ U tim rečenicama postoji zadovoljstvo, ali nema potrebe da se uspjeh pretvori u takmičenje.
Sličan problem pojavljuje se i kada dobijemo kompliment. Mnogi ljudi na pohvalu instinktivno odgovaraju riječima „Ma nije to ništa.“, „Imao sam sreće.“ ili „Nije baš tako dobro.“ Kao da je prihvatanje lijepih riječi nešto zbog čega bi trebalo osjećati nelagodu.
Jednostavno „hvala“ može biti sasvim dovoljan odgovor na kompliment. Prihvatiti pohvalu ne znači biti umišljen, kao što čuvanje privatnosti ne znači biti hladan.
Samopouzdanje se ne vidi samo u tome koliko osoba može govoriti o sebi. Ponekad se mnogo jasnije pokazuje kroz sposobnost da se nešto prihvati bez opravdavanja, ali i da se određena tema zatvori bez osjećaja krivice.
Tu se dolazi do još jednog važnog oblika komunikacije: razgovora sa osobama koje ne postavljaju pitanja kako bi razumjele, nego kako bi dobile novu priliku za raspravu. Ako neko stalno traži dodatna objašnjenja, kritikuje odluke i pokušava kod sagovornika izazvati osjećaj krivice, detaljno pravdanje često ne donosi rješenje.
Kada neko insistira na objašnjenju, kratak odgovor može biti snažniji
Jedna od najčešćih grešaka u takvim razgovorima jeste uvjerenje da ćemo, ako dovoljno dobro objasnimo svoju odluku, konačno dobiti razumijevanje. To ponekad zaista funkcioniše kada sagovornik želi iskren razgovor. Ali ako je cilj samo rasprava, svako novo objašnjenje može postati nova tema za kritiku.
Zbog toga izvor predlaže nekoliko jednostavnih rečenica koje prekidaju začarani krug opravdavanja. One ne vrijeđaju sagovornika niti zahtijevaju svađu, ali istovremeno jasno pokazuju da osoba nema namjeru beskonačno braniti vlastite izbore.
„Razumijem tvoje mišljenje.“
„Ja sam odlučio drugačije.“
„Nemam potrebu dodatno objašnjavati.“
— primjeri odgovora iz izvornog teksta
Posebno je važna posljednja rečenica. Ona ne tvrdi da je druga osoba u krivu i ne pokušava je ubijediti u nešto. Jednostavno određuje granicu razgovora. Sagovornik može zadržati svoje mišljenje, ali to ne znači da mora dobiti pristup svakom razlogu koji stoji iza tuđe odluke.
Ponekad se upravo kroz kratkoću pokazuje sigurnost. Duga objašnjenja mogu ostaviti utisak da tražimo odobrenje, dok mirna rečenica daje do znanja da je odluka donesena. Naravno, to ne znači da u bliskim odnosima nikada ne treba razgovarati o važnim stvarima. Razlika je u tome postoji li stvarna potreba za razgovorom ili samo zahtjev da se pravdamo.
Zdravlje je posebno osjetljivo područje privatnosti
Zdravstveno stanje spada među najličnije informacije koje čovjek ima. Pitanja poput „Šta ti je?“, „Koju dijagnozu imaš?“ ili „Šta ti je doktor rekao?“ ponekad dolaze iz iskrene brige. Ipak, dobra namjera sama po sebi ne stvara obavezu da osoba govori o dijagnozi, terapiji ili zdravstvenim problemima više nego što želi.
Neki ljudi se lakše nose sa zdravstvenim problemom kada ga podijele sa porodicom, prijateljima ili širom okolinom. Drugi žele da za njih zna samo nekoliko najbližih osoba. Obje odluke pripadaju osobi koja prolazi kroz određenu situaciju.
Ako ne želi ulaziti u detalje, može odgovoriti: „Hvala na brizi, vodim računa o tome.“, „Sve pratim sa ljekarima.“ ili „Ne bih sada ulazio u detalje.“ Time se može priznati tuđa briga, a istovremeno jasno pokazati da se razgovor neće nastaviti u pravcu detaljnog iznošenja zdravstvenih informacija.
Izvor pritom pravi važnu razliku između privatnosti i zanemarivanja problema. To što osoba ne želi prijateljima ili poznanicima govoriti detalje ne znači da bi trebala prešutjeti važne informacije ljekaru. Medicinskom stručnjaku potrebno je dati relevantne podatke za liječenje, dok odluka o tome šta će znati ostatak okoline ostaje privatna.
ŠIRA SLIKA
Privatnost nije isto što i tajnovitost. Ne mora svako znati naše finansije, zdravstvene detalje, planove ili razloge iza svake odluke. Zdravi odnosi mogu biti bliski upravo zato što u njima postoji razumijevanje da svaka osoba zadržava pravo na određeni dio vlastitog života.
U vremenu u kojem se veliki dio privatnog života dobrovoljno objavljuje na društvenim mrežama, lako se stvara utisak da je normalno znati gotovo sve o drugima. Fotografije, putovanja, emotivni odnosi, kupovine i porodične odluke često su javno dostupni. Ipak, činjenica da nešto možemo podijeliti ne znači da to moramo učiniti.
Granice zato nisu prepreka kvalitetnim odnosima. One mogu biti upravo ono što odnos čini sigurnijim. Kada znamo da druga osoba neće insistirati da joj kažemo ono što ne želimo, lakše joj možemo vjerovati i u trenucima kada zaista odlučimo nešto podijeliti.
Znati kada govoriti, kada odgovoriti općenito, a kada mirno reći da ne želimo dalje objašnjavati predstavlja važnu životnu vještinu. Privatnost nije zid kojim se svi drže na udaljenosti. Ona je prostor u kojem čovjek zadržava pravo da sam odlučuje kome će otvoriti pojedine dijelove svog života – bez osjećaja da zbog toga mora tražiti izvinjenje.
“`
