Ronilac Iacob Marinescu izvukao je trudnicu iz dubine napuštenog jezera kod Iașija, u spasavanju koje je od prvog trenutka izgledalo izuzetno teško, a priča je nakon njenog buđenja dobila neočekivan i i dalje neobjašnjen obrat.
Na samoj obali prije zarona nisu stajali samo spasioci i oprema, nego i tragovi koji su upućivali na to da je nestanak bio sve samo ne običan. Sandale su bile položene jedna uz drugu, pored njih je ležala torba boje vrhnja, telefon u ružičastoj maskici i napola prazna boca vode. U vlažnoj zemlji vodili su otisci bosih stopala prema vodi, ali nijedan se nije vraćao nazad.
Za ljude koji su došli na teren to je bio jasan znak da je osoba najvjerovatnije ušla u jezero i da potraga mora odmah krenuti u ozbiljnom pravcu.
Mjesto na kojem se sve odvijalo nosilo je dodatnu težinu. Riječ je o napuštenom jezeru na rubu okruga Iași, nastalom na prostoru starog kamenoloma, a takva vodena tijela gotovo nikada nisu jednostavna za pretragu. Ono što izgleda mirno na površini često skriva metalne konstrukcije, ostatke mašina, neravnine i udubljenja koja ne vide ni najiskusniji spasioci dok ne budu već duboko pod vodom.
Upravo takav teren dočekao je Marinescua, koji je morao računati da će svaki pokret i svaki metar zarona biti rizični.
Prije nego što je ušao u vodu, provjerio je opremu i nekoliko trenutaka posmatrao površinu, kao da procjenjuje gdje bi se nestala osoba mogla nalaziti. U početnoj zoni vidljivost je još bila podnošljiva, dovoljno dobra da svjetiljkom razlikuje kamenje, mulj i iskrivljene metalne dijelove. Međutim, kako je ronio dublje, voda je postajala tamnija i sve teža za pretraživanje.
U takvim uslovima i naizgled mali detalj može odlučiti o uspjehu potrage, a svaki pokret podiže nove taloge i još više zatvara prostor pred očima spasioca.
Na dubini od oko dvanaest metara Marinescu je ugledao ženu zaglavljenu između stijena i metalnih ostataka. Prema opisu koji je prenesen, bila je nepomična, a haljina joj se prilijepila uz tijelo. Ono što je ronilac odmah primijetio bio je veliki stomak, pa je postalo jasno da je trudna.
Taj detalj je u trenutku promijenio težinu cijele akcije, jer više nije bilo riječi samo o nestaloj osobi, nego i o dvije ugrožene egzistencije.
Marinescu je pažljivo oslobađao trudnicu iz metalnih ostataka, pazeći da joj ne nanese dodatne povrede dok je izvlači iz nepristupačnog sklopa potopljenog kamenoloma. U takvim trenucima nema prostora za nagle pokrete ni za paniku, jer i najmanja greška može pogoršati stanje osobe koja je već iscrpljena, pothlađena ili bez svijesti. Nakon što je oslobodio tijelo, uslijedilo je podizanje prema površini, a potom i hitno preuzimanje na obali.
Na obali je odmah počela reanimacija. Prema priči, bolničar je nastavio s pritiscima na prsni koš čak i u trenutku kada je situacija djelovala gotovo beznadežno. Zatim je uslijedio preokret koji je svima dao novi dah: ženino tijelo se naglo izvilo, zakašljala je, voda joj je počela izlaziti iz pluća, a potom je duboko udahnula. U tom trenutku postalo je jasno da je ipak vraćena među žive.
U ovakvim slučajevima najvažnije informacije često dolaze tek kasnije, kada se završi prvi i najkritičniji dio borbe za život. Upravo zato je podatak da je i beba, prema ovoj priči, ostala živa unio dodatnu emotivnu težinu u cijeli događaj. Spasavanje je u jednom trenutku prestalo biti samo tehnički zahvat i postalo priča o izlasku iz vode koji je nosio mnogo šire značenje od samog preživljavanja jedne osobe.
Bolnica je, međutim, postala mjesto na kojem je drama tek dobila drugi oblik. Tek nekoliko sati nakon što se dovoljno oporavila da može govoriti, žena je počela objašnjavati šta joj se dogodilo. Nije tvrdila da je do jezera došla s namjerom da uđe u vodu. Prema njenim riječima, stigla je nakon teške svađe s bivšim partnerom i potom se, kako je ispričala, poskliznula na mokroj obali.
Šta je rekla nakon što se probudila
Prema njenom objašnjenju, prvo je pokušala plivati i vratiti se prema obali, ali joj se noga zaglavila između dva metalna komada skrivena pod vodom. Što se više borila da se izvuče, položaj je postajao sve teži. Zrak joj je ponestajao, pokreti su slabili, a tijelo je, kako je opisano, postajalo sve nemoćnije pred pritiskom vode i zamke u kojoj se našla.
Tada je, rekla je, doživjela nešto što sama nije znala protumačiti.
Ono što je potom ispričala promijenilo je atmosferu među prisutnima. Marinescu je, prema navodima, pažljivo slušao dok je žena detaljno opisivala ono što je vidjela dok je bila na dnu jezera. U dostupnom tekstu nije navedeno šta je tačno rekla, niti zbog čega je njen opis ostavio toliko snažan utisak, ali je jasno da je upravo tu počeo dio priče koji ni kasnije nije dobio jednostavno objašnjenje.
U tome je i najveća neobičnost cijelog slučaja: spasavanje je završilo uspješno, ali je sjećanje na ono što je žena govorila ostalo otvoreno pitanje.
Za ronioce i spasioce ovakvi tereni gotovo nikada ne dopuštaju da priča ostane samo na jednom sloju. Ono što je Marinescu vidio pod vodom bilo je fizičko, opipljivo i opasno: tijelo zarobljeno među metalom i stijenama, s dubinom koja je svaku sekundu činila skupljom od prethodne.
Ono što je žena kasnije navodno opisivala pripadalo je drugom prostoru, onom koji nastaje između gubitka svijesti, borbe za dah i trenutka kada čovjek više nije siguran šta je san, a šta doživljaj.
Zato je cijeli događaj ostao snažno vezan za dvije tačke: spašavanje na dnu jezera i njen kasniji iskaz u bolnici. Između njih se nalazi ono što je moguće potvrditi i ono što je, barem prema dostupnom opisu, ostalo bez jasnog odgovora. Spasioci su izvukli ženu i dijete, a ona je nakon povratka svijesti ispričala nešto što je i nju samu, prema svemu sudeći, zateklo koliko i ljude oko nje.
U tišini bolničke sobe završava jedan dramatičan dan, ali ne i osjećaj da je dio priče ostao negdje ispod tamne vode, među metalnim ostacima koje je ronilac jedva pronašao.
