Nestanak Darka Stančevića iz Mostara, dječaka koji je imao samo dvije godine i osam mjeseci kada je 21. decembra 1982. godine nestao ispred kuće, ostao je jedna od najpotresnijih porodičnih priča iz tog grada. Ono što je počelo kao sasvim običan trenutak u dvorištu pretvorilo se u višedecenijsku potragu, obilježenu neodgovorenim pitanjima, tragovima koji su vodili u pogrešnim pravcima i osjećajem da slučaj od prvog dana nije dobio pažnju kakvu je zahtijevao.

Prema dostupnim informacijama, tog dana je vrijeme bilo sparno, uz južinu i teške oblake koji su nagovještavali kišu. Darko se igrao na crvenom triciklu ispred kuće, dok je njegova baka Mara Jurić nakratko ušla unutra da ulije vodu u kace za kiseli kupus. U tom kratkom odsustvu dječak je nestao.

Kada se vratila napolje, njega više nije bilo, a na mjestu gdje je prije nekoliko trenutaka stajao ostao je samo tricikl.

Taj detalj kasnije je postao gotovo simbol cijelog slučaja: mali crveni tricikl pronađen je na stijenama prema rijeci Neretvi, na oko 238 metara od kuće, ali od dječaka nije bilo ni traga. Upravo zbog toga porodica je godinama vjerovala da se iza nestanka krije mnogo više nego što je isprva utvrđeno, a svaka nova provjera samo je otvarala nova pitanja umjesto da donese odgovor.

U porodici Stančević ostalo je snažno uvjerenje da reakcija nakon prijave nestanka nije bila dovoljno brza ni dovoljno ozbiljna. Iako je riječ o vrlo malom djetetu, porodica je tvrdila da početna istraga nije vođena s intenzitetom koji bi se očekivao u takvom slučaju. To je, prema njihovom osjećaju, dodatno otežalo svaku kasniju mogućnost da se rekonstruiše šta se tačno dogodilo tog decembarskog dana.

Prvi sati nakon nestanka i pitanje reakcije

Prema opisu koji se prenosi u izvoru, policijska reakcija bila je spora, a potraga je na početku imala ograničen domet. Psi tragači i milicija bili su, kako se navodi, preraspoređeni zbog Dana JNA, što je dodatno usporilo prve korake potrage. U takvim okolnostima, svaka izgubljena minuta mogla je značiti i izgubljen trag, a porodica je upravo to doživjela kao jednu od najvećih propuštenih prilika.

Posebno bolno za porodicu bilo je, prema njihovom svjedočenju, ponašanje inspektora kojem je predmet dodijeljen. Navodi se da je postupao površno i neozbiljno, a porodicu je dodatno pogodila njegova izjava da je došao da utvrdi šta je baka učinila, umjesto da slučaj tretira kao nestanak djeteta kojem je hitno potrebna temeljita istraga. Takav pristup ostavio je dugotrajan osjećaj nepravde i nepovjerenja.

Taj tricikl, vraćen porodici bez ozbiljnijeg objašnjenja, nije ponudio odgovor nego je produbio sumnje. U slučajevima nestanka djece upravo su naizgled mali detalji često presudni, ali ovdje je izostala temeljita obrada traga koja bi mogla pomoći da se uspostavi jasniji slijed događaja. Zbog toga je priča o Darku vrlo rano prestala biti samo porodična tragedija i postala dugotrajni slučaj sa mnoštvom otvorenih pitanja.

Porodična istraga koja nije prestajala

Kako su godine prolazile, porodica nije odustajala. Nestanak nije ostao samo bolno sjećanje, nego aktivna potraga koja je tražila vrijeme, novac i ogromnu izdržljivost. Posebnu ulogu u svemu preuzela je Darkova sestra Darjana Jakupović, koja je zajedno s porodicom finansirala različite pokušaje da se pronađe brat, pa i onda kada bi se pokazalo da trag nije pouzdan ili da je riječ o potpuno pogrešnom navodu.

U potragu su bili uključeni privatni detektivi, konsultovani su i vidovnjaci, a provjere su se širile i van Bosne i Hercegovine. Upravo ta činjenica govori koliko su porodice nestalih često primorane da same grade vlastitu istragu kada osjećaju da institucije ne idu dovoljno brzo ili dovoljno duboko u provjere. U ovom slučaju, vlastita upornost porodice postala je jedini način da slučaj ostane živ.

Jedan od najzanimljivijih tragova vodio je prema Italiji, tačnije prema gradu Udine. Privatni detektiv je porodici prenio da se Darkova vršnjačka porodica iz Albanije preselila u taj grad početkom osamdesetih i da je tamo nestalo jedno dijete iste dobi kao Darko. Taj podatak sam po sebi nije mogao riješiti slučaj, ali je bio dovoljno ozbiljan da porodica nastavi provjere i pokuša povezati rasute informacije u moguću cjelinu.

Fotografije koje su dobili nisu prikazivale odraslu osobu, nego dijete staro između jedne i dvije godine, ali su bile dovoljno slične da potaknu dodatna ispitivanja. Ipak, osoba iz Udina nije pristala na DNK test, što je cijelu priču dodatno zakočilo. Prema objašnjenju navedenom u izvoru, italijanski zakon nakon 27. godine ne dozvoljava da neko bude primoran na DNK test, čak ni uz zahtjev Interpola.

Tragovi, prepreke i dugotrajna neizvjesnost

Ta pravna prepreka zatvorila je vrata mogućoj potvrdi identiteta i još jednom pokazala koliko su nestanci stari decenijama teško rješivi kada se tragovi sudare s birokratijom, zakonskim ograničenjima i nedostatkom ranijih dokaza. Porodica je tako ostala između nade i razočaranja, s novim informacijama koje su obećavale mnogo, ali nisu dovele do konačnog odgovora.

Iz dostupnih opisa jasno je da su se porodica i najbliži godinama oslanjali na vlastitu istrajnost, dok su se istovremeno suočavali s pogrešnim tragovima, nepouzdanim informacijama i ljudima koji nisu vodili nigdje. Takav teret ne briše vrijeme, nego ga često samo produbljuje. Za porodicu Stančević svaki novi pokušaj bio je i nada i rizik da će se ponovo otvoriti rana koja nikada nije zarasla.

Domaći izvori dodatno ističu širi problem: u ovakvim slučajevima porodice se često suočavaju sa sporim institucijama i nedovoljno vođenim istragama, dok je za dugotrajne predmete presudno arhiviranje, dokumentovanje i stalno korištenje međunarodnih resursa. U praksi to znači da se tragovi ne smiju prepustiti zaboravu, jer i najmanji detalj godinama kasnije može postati ključan za novo otvaranje predmeta.

U slučaju nestanka iz Mostara upravo je ta logika držala porodicu da ne prekine potragu. I nakon toliko godina, priča ostaje vezana za jednu sliku iz decembra 1982. godine: kratak odlazak bake u kuću, dječak na triciklu, crveni trag na stijenama i tišina koja je uslijedila. Za porodicu koja i danas traži odgovore, to nije zatvoreno poglavlje nego sjećanje koje i dalje traži ime, potvrdu i objašnjenje.

Views: 19
Preporučujemo