Trudna Ivana Radić doživjela je napad u vlastitoj kuhinji nakon što je odbila suprugu Marka prepisati kuću koju je naslijedila od oca, a slučaj je kasnije dobio novi zaokret kada se pojavila skrivena sigurnosna kopija snimke iz kuće u Samoboru. Ono što je isprva izgledalo kao porodični pritisak oko imovine, prema njenom svjedočenju pretvorilo se u nasilje, pokušaj prikrivanja tragova i borbu za istinu koja je mjesecima kasnije dobila neočekivan nastavak.
Ivana je u trenutku incidenta bila u osmom mjesecu trudnoće i, kako je ispričala, najviše ju je plašilo to što je u kuhinji bila i Markova majka Vesna. U danima koji su prethodili napadu sve se, prema njenim riječima, vrtjelo oko jedne iste teme: kuće koju joj je ostavio otac i zahtjeva da dio vlasništva prenese na supruga.
Za Ivanu je ta nekretnina imala porodičnu i emotivnu vrijednost, dok je Marko u njoj, kako je vjerovala, vidio rješenje za svoje poslovne probleme.
Ova priča nije počela nasiljem, nego razgovorima koji su se iz dana u dan ponavljali i postajali sve teži. Spominjanje kuće, potpisivanja papira i “porodičnog interesa” vremenom je, prema Ivaninom opisu, postalo dio svakodnevice. U tom krugu razgovora ona je sve češće osjećala da se od nje ne traži samo ustupak, nego da se odrekne nečega što joj je značilo uspomenu na oca i oslonac za budućnost djeteta.
Naslijeđena kuća i rastući pritisak
Ivana Radić imala je 34 godine i iza sebe šest godina braka kada je, nakon ostavinske rasprave, preuzela kuću u Samoboru. Za nju je to bila kuća njenog oca, a ne predmet dogovora ili sredstvo za pregovaranje s bankom. Marko je, prema njenom svjedočenju, prvi put otvorio pitanje prijenosa vlasništva pod obrazloženjem da bi to olakšalo podizanje kredita za radove na kući.
U početku je tvrdio da se radi o praktičnom rješenju, ali je Ivani s vremenom postajalo jasno da se tema ne pojavljuje slučajno niti usput.
Razgovori o kući pojavljivali su se za ručkom, tokom vožnje, pa čak i dok su gledali prve ultrazvučne snimke svoje nerođene kćerke. Ona je, prema svom opisu, sve to doživljavala kao uporno guranje prema odluci na koju nije bila spremna.
Kada je pitala zašto mu je toliko važno da dobije dio vlasništva ako se, kako je govorila, ništa suštinski ne mijenja, odgovor koji je dobijala svodio se na isto: da su porodica i da bi sve trebalo ostati “u krugu porodice”. Upravo je ta formulacija, kaže, dodatno pojačavala njen osjećaj da nešto nije u redu.
Iza te priče, kako se kasnije pokazalo, stajao je i dug. Markova građevinska firma bila je, prema navodima iz slučaja, u problemima s bankom, ali Ivana do tog saznanja nije došla odmah. Prije toga je morala povezati niz sitnih signala koji su joj ukazivali da se oko kuće vodi borba mnogo ozbiljnija od običnog bračnog nesporazuma.
Tek kada je pronašla dokument koji je promijenio sve, postalo joj je jasno zašto je insistiranje na prenosu vlasništva bilo toliko uporno.
Prijelomni trenutak dogodio se dvije sedmice prije napada. Ivana je u ladici Markovog stola pronašla opomenu banke i tada saznala da njegova građevinska firma duguje više od 180.000 eura. Taj papir je, prema njenom opisu, skinuo posljednji sloj neizvjesnosti i pokazao da kuća nije tražena zbog renoviranja, nego kao osiguranje za kredit. Kada ga je suočila s pronađenim dokumentom, Marko više nije mogao skrivati pravi razlog insistiranja.
Ivana je odbila da očevu imovinu stavi pod hipoteku zbog njegovih poslovnih problema. Tada je, kako je ispričala, prvi put vidjela da gubi strpljenje. Prišao joj je dok je bila trudna i poručio joj da još jednom razmisli. Ona nije promijenila odluku. U danima koji su uslijedili zavladala je tišina, a ona je naknadno zaključila da je upravo to bio uvod u nešto mnogo opasnije od obične porodične svađe.
U isto vrijeme, spolja je izgledalo kao da se napetost smiruje. Marko joj je kupio kolica koja je dugo gledala, donio cvijeće i pokušavao ostaviti dojam da želi mir prije rođenja kćerke. Ivana je, prema vlastitom priznanju, povjerovala da je popustio. Kasnije je shvatila da je upravo ta procjena bila jedna od najopasnijih u cijelom slučaju.
Subota 14. februara i napad u kuhinji
Prema njenom svjedočenju, kobnog subotnjeg dana, 14. februara, Marko ju je odvezao u kuću u Samoboru i rekao da želi provjeriti grijanje i pogledati prostor koji bi jednog dana mogao postati dječja soba. Kada su stigli, Vesna je već bila tamo. Na štednjaku je ključala juha, a na stolu je bio fascikl s pripremljenim ugovorom kojim bi, kako je Ivana tvrdila, trebalo da mu daruje polovicu kuće.
Vrata su bila zaključana, a atmosfera je, prema njenom opisu, djelovala zategnuto već od prvog trenutka.
Odgovor je ponovo bio ne. Marko je, kako je navela, insistirao da mu firma propada i da mu treba nekretnina bez tereta. Ivana mu je rekla da razgovara s bankom, umjesto da od nje traži da potpiše prijenos vlasništva. U tom trenutku, prema njenom svjedočenju, sve se naglo prelomilo. Kada je pokušala otići, zgrabio ju je i gurnuo, a lonac s kipućom juhom se prevrnuo.
Pala je na pod s opekotinama po lijevoj strani tijela, kuku i nozi, dok je rukama pokušavala zaštititi trudnički stomak. U panici je, kako je rekla, ponavljala samo: „Beba… Beba…“ Marko je stajao iznad nje, a Vesna je gledala šta se događa i, prema Ivaninim riječima, rekla da je sama kriva. Kada je tražila da se pozove hitna pomoć, niko se nije odmah pomjerio.
Navodno je Vesna tada rekla sinu da prvo skloni papire.
