Oksana je došla u mrtvačnicu uvjerena da će posljednji put vidjeti svoju prijevremeno rođenu kćerku Solomiju, ali je tokom oproštaja primijetila znak koji je zaustavio sve i pokrenuo novi medicinski pregled. Taj trenutak promijenio je tok događaja, jer je dijete koje je već bilo proglašeno mrtvim ponovo pokazalo znake života.
Za Oksanu i njenog supruga Bogdana dan je počeo kao bolan kraj jedne priče. Njihova tek rođena djevojčica došla je na svijet prerano, a porodici je potom saopšteno da je preminula. U takvoj atmosferi šoka i nevjerice, roditelji su krenuli prema posljednjem susretu s djetetom, spremni samo na oproštaj koji nijedan otac i majka ne bi smjeli doživjeti.
Oksana je prišla malom lijesu i gledala lice svoje kćerke, pokušavajući shvatiti šta znači prihvatiti tako tešku vijest. Međutim, umjesto da se udalji, zadržala se uz dijete i u tom kratkom trenutku primijetila nešto što je za nju imalo presudnu težinu. Ono što je uslijedilo pokazalo je koliko jedan, gotovo neprimjetan znak može promijeniti čitav slijed događaja.
Majčinu pažnju prvo su privukle usne djevojčice. Oksana se nagnula bliže, približila obraz djetetovim ustima i rekla Bogdanu da joj se čini kako osjeća nešto što ne može ignorisati. Bogdan je isprva pokušao da je smiri, uvjeren da bi iscrpljenost i snažan emotivni šok mogli uticati na ono što ona misli da je osjetila.
Oksana, međutim, nije odustajala od svoje sumnje. Ponovo se približila djevojčici i ostala potpuno mirna, čekajući još jedan znak. Prema priči porodice, tada je osjetila jedva primjetan pokret zraka. Bio je toliko slab da bi ga bilo lako previdjeti, ali je za nju bio dovoljan razlog da zatraži da se dijete odmah ponovo pregleda.
Dok su čekali da neko reaguje, Oksanin brat je odmah pozvao pomoć. Majka je, prema opisu događaja, još jednom prislonila obraz uz djetetova usta i tada je sumnja postala uvjerenje da Solomia ipak diše. U tim trenucima za nju više nije bilo važno hoće li njenu reakciju drugi pripisati šoku ili iscrpljenosti; željela je samo da neko još jednom provjeri njenu kćerku.
Njeno insistiranje privuklo je pažnju bolničkog osoblja. U prostoriju su stigli medicinski djelatnici, a pokušaji da se majka smiri ubrzo su izgubili smisao kada je postalo jasno da ona neće otići bez dodatne provjere. Medicinska sestra je pristupila djevojčici, kontrolisala vitalne znakove i nakon nekoliko sekundi promijenila izraz lica, tražeći da se odmah pozove ljekar.
Ubrzo su stigli ljekari sa opremom za hitne slučajeve. Solomia je premještena na ravnu površinu kako bi bila detaljno pregledana, a ono što je do tog trenutka izgledalo kao posljednji oproštaj porodice pretvorilo se u hitnu medicinsku intervenciju. Jedan od ljekara utvrdio je da postoji srčana aktivnost. Puls je bio izuzetno slab, ali je sama činjenica da je registrovan bila dovoljna da se odmah počne djelovati.
Djevojčica je zatim pripremljena za transport na odjel neonatalne intenzivne njege, gdje je mogla dobiti podršku koja joj je bila potrebna. Za Oksanu i Bogdana promjena je bila gotovo neshvatljivo brza: nekoliko trenutaka ranije stajali su pored djeteta uvjereni da su došli da se oproste, a sada su slušali da njihova kćerka pokazuje znakove života i da pred njom počinje nova borba.
Nakon nekoliko sati porodica je dobila potvrdu da je Solomia živa, ali i upozorenje da je njeno zdravstveno stanje i dalje ozbiljno. Budući da je rođena veoma rano, bila joj je potrebna intenzivna medicinska njega, stalno praćenje i mehanička ventilacija. Pred roditeljima nije bio brz oporavak, nego period u kojem se situacija mogla mijenjati iz dana u dan.
Pitanja koja su uslijedila nakon šoka
Odmah nakon otkrića otvorilo se i teško pitanje: kako je uopšte moglo doći do toga da dijete bude proglašeno mrtvim, a zatim pronađeno sa znacima života. Bogdan je pokušavao razumjeti slijed događaja i tražio odgovor koji se nametao cijeloj porodici. Ljekari su, prema navodima iz priče, objasnili da se prije konačnih zaključaka moraju pregledati dokumentacija, vrijeme pojedinih pregleda i okolnosti koje su prethodile cijelom slučaju.
Bolnica je istog dana pokrenula internu istragu. Provjeravani su medicinski zapisi, oprema koja je korištena i izjave osoblja uključenog u slučaj. Porodica je, također, zatražila dodatnu provjeru okolnosti, želeći da sazna šta se dogodilo od trenutka poroda do ponovnog pregleda Solomije. Iako su odgovori bili važni, svakodnevica se tada ipak vrtila oko djevojčice i njenog boravka u intenzivnoj njezi.
Za Oksanu su pitanja o istrazi bila važna, ali je u tim danima gotovo sva njena pažnja bila usmjerena na dijete u inkubatoru. Solomia je bila okružena medicinskim uređajima i cjevčicama, a majka je svakodnevno sjedila uz nju, tiho joj govorila i ponavljala da je uz nju i da neće otići. U takvoj atmosferi smjenjivali su se trenuci ohrabrenja i novi talasi straha.
Svaki napredak kod prijevremeno rođene djevojčice imao je veliku težinu, ali je stanje i dalje zahtijevalo stalni nadzor. Dani su prolazili, zatim sedmice, a Solomia je ostajala pod intenzivnom njegom. Za roditelje je to značilo život između nade i neizvjesnosti, uz svijest da je ishod koji su ranije smatrali nemogućim ipak postao dio njihove stvarnosti.
Tri mjeseca kasnije, drugačiji izlazak iz bolnice
Poslije gotovo tri mjeseca intenzivne njege stigla je vijest kojoj su se roditelji nadali: Solomijino stanje bilo je dovoljno stabilno da može napustiti bolnicu i otići kući. Taj trenutak imao je posebno značenje upravo zbog mjesta s kojeg je cijela priča krenula. Kada je medicinska sestra stavila djevojčicu u Oksanine ruke, majka, prema opisu događaja, dugo nije uspijevala ništa reći.
Solomia je i dalje bila mala i osjetljiva, ali je disala i bila uz svoje roditelje. Njeni sitni prsti obuhvatili su majčin prst dok ih je Bogdan posmatrao i plakao. Prije izlaska iz bolnice Oksana je zastala u hodniku kojim je ranije prošla pod potpuno drugačijim okolnostima.
Prvi put tim je putem išla uvjerena da je pred njom posljednji susret s kćerkom; sada je istim prostorom prolazila noseći Solomiju sa sobom.
U cijelom slučaju ostala je i važna razlika između roditeljskog osjećaja i medicinske procjene. Ono što se porodici dogodilo nije promijenilo činjenicu da zdravstvena procjena pripada stručnjacima, niti je majčinska intuicija zamjena za dijagnozu. Ipak, u ovom slučaju upravo je Oksanina sumnja, izrečena u trenutku kada je osjetila slab dah, dovela do dodatnog pregleda koji je otvorio put da Solomia ostane živa.
Umjesto oproštaja kojim je trebala završiti priča jedne porodice, uslijedili su hitan transport, mjeseci intenzivne njege i, nakon duge neizvjesnosti, odlazak djevojčice kući sa roditeljima. U hodniku bolnice, gdje je sve izgledalo izgubljeno, ostala je uspomena na trenutak kada je jedan gotovo neprimjetan znak promijenio sve što je porodica mislila da zna o tom danu.
