„Kako ih svih šestero možeš odvesti u školu, Vasilico, s vjetrom?“ — cijelo selo se smijalo. Majka je prodala svoju jedinu kravu i dala zavjet. 30 godina kasnije, kada se njezina posljednja kći vratila u selo, nitko se više nije smijao.

U kući porodice iz Podena, gdje se dugo živjelo na ivici oskudice, prodaja jedine krave postala je početak priče koja je tri decenije kasnije završila tamo gdje je majka Vasilica najviše željela da bude: u učionici, sa svih šestoro djece kao obrazovanim ljudima. Kada se posljednja kći vratila u selo kao učiteljica, podsmijeh mještana davno je utihnuo.

Ta porodica nije krenula iz komfora, niti iz uvjerenja da će školske diplome same od sebe promijeniti život. Krenula je iz siromaštva, iz dvorišta u kojem je nekada stajala krava, iz kuće s glinenim podom i skromnim namještajem, u kojoj se svaka marka i svaka odluka mjerila prema tome hoće li pomoći djeci da ostanu u školi.

Upravo zato je ova priča mnogo više od porodičnog uspjeha: ona govori o upornosti, o radu bez odmora i o uvjerenju da obrazovanje može postati jedino pravo nasljeđe.

Majka je, prema izvoru, prodala jedinu kravu i dala zavjet da će istrajati, dok je otac jedne noći odveo kozu i u zoru donio novac za Costelovo školovanje. U toj kući ništa nije dolazilo lako, ali su roditelji, svaki na svoj način, gurali djecu prema knjigama, iako su i sami ostajali bez svega što se moglo prodati.

Tako je nastajao porodični krug odricanja koji je svakom novom godinom postajao sve čvršći.

Početak borbe u kući bez viška

Otac je, kako se navodi u priči, kasnije radio kao noćni čuvar u fabrici cigle nadomak grada. Vraćao bi se kući ujutro, promrzao i iscrpljen, s rukama ispucalim od hladnoće, pa bi spavao samo nekoliko sati prije nego što bi opet izlazio na posao i pomagao oko domaćinstva.

Njegova rečenica majci, izgovorena jedne noći, ostala je u središtu cijele porodične borbe: želio je samo da vidi djecu s diplomama u rukama. Ta želja nije zvučala kao veliki plan, ali je u toj kući značila sve.

Svako dijete koje bi završilo školu i počelo zarađivati pomagalo bi sljedećem, pa je porodica napredovala korak po korak, bez naglih preokreta, ali s jasnim smjerom. Taj niz uzajamne pomoći postao je svojevrsni porodični sistem preživljavanja: jedno dijete bi stalo na noge, a odmah bi se otvarao prostor za drugo.

Siromaštvo nije nestalo preko noći, ali je njegov pritisak postajao slabiji pred tvrdoglavošću porodice koja nije htjela da školovanje ostane nedostižan san.

Kuća je, međutim, ostala jednako skromna. Pod je bio od gline, namještaj se nije mijenjao, a jedino što se u njoj vidljivo množilo bile su fotografije s diplomama na zidu. Upravo te slike su, mnogo više od zidova i krova, čuvale dokaz da je obećanje majke Vasilice postalo stvarnost.

Kada je dobio prvu platu, Costel je novac ponio kući i spustio ga na sto pored lampe, na isto mjesto gdje je nekada njegova majka ostavila novac koji je Joiana primila. Bez velikih riječi, samo je rekao: „Sljedeći“. Taj obrazac se zatim ponavljao. Costel je pomagao Ilieuu, pa su redom dolazile Nicoleta, Larisa i Dănuț.

U toj kući je, kako se navodi, svaki završen razred otvarao vrata sljedećem članu porodice, dok je zajednički teret postajao podnošljiviji.

Kći koja se vratila u školu

Narator ove priče, jedina od šestoro koja je ostala po strani u prvoj fazi porodičnog uspona, rano se udala za Radua, vrijednog momka iz sela. Dobili su dvoje djece i oboje su radili u fabrici konzervi, pa je godinama govorila sebi da joj je dovoljno to što ima porodicu i posao.

Ali mir koji je pokušavala da sačuva nije izbrisao rečenicu koju je nekada čula od majke: siromaštvo je u glavi onda kada čovjek odustane od svojih snova.

Imala je 34 godine kada se vratila u školu, i to u večernjim časovima. U učionici su sjedili tinejdžeri od 18 ili 19 godina, a nju su neki zvali „teta“, dok su se drugi osmjehivali kada bi je vidjeli poslije cijelog radnog dana. Ipak, nelagoda je brzo ustupila mjesto navici. Ona je, kako sama priča, odrasla uz smijeh drugih ljudi i naučila da ga ne doživljava kao kraj puta.

Dok su godine prolazile, u kući su se smjenjivale i radost i bolest. Majka Vasilica se razboljela, a posljednje zime njenog života svi su se stisnuli u sobi u kojoj su odrasli. Tada je, prema priči, pogledala svako od svoje djece, a pogled joj se zaustavio na kćeri koja još nije imala diplomu. „Petero vas je postalo učitelja“, šapnula je, a potom joj poručila: „Nemoj stati, djevojko moja.

Ti si posljednja cigla.”

Povratak u selo kao učiteljica

Majka, međutim, nije dočekala da vidi tu završnicu. Umrla je prije nego što je kći primila diplomu, a otac je otišao dvije godine kasnije. Na dan kada je konačno dobila zvanje učiteljice, u rukama je držala papir koji je čekala desetljećima, ali radost nije bila potpuna jer više nije bilo ljudi kojima je tu vijest najviše željela saopćiti.

Ipak, kada je čula da će raditi u školi u Podenima, ušao je i posljednji sloj simbolike u ovu porodičnu priču.

Isti put kojim je nekada hodala kao djevojčica sada je prelazila kao učiteljica. Nosila je najljepšu haljinu koju je imala i torbu, a mještani su je dočekivali riječima koje su nekada bile nezamislive: „Ljubim vam ruku, učitelju!” Taj prizor pokazao je koliko se pogled sela promijenio, ne zato što je neko pokušao da uljepša prošlost, nego zato što je stvarnost postala jača od ranijeg ismijavanja.

Jedan od najupečatljivijih trenutaka dogodio se kada ju je s ograde pozvala Era Savjeta, žena koja se nekada smijala njenoj majci. Ostarjela i oslonjena na ogradu, nije se usudila da je pogleda u oči.

Kada je čula da su svih šestoro postali učitelji, izgovorila je ono što je godinama, očito, nosila u sebi: priznala je da se smijala Vasilici i da je mislila kako je luda, a onda je dodala da je ta žena, „ni iz čega, od gline i graha“, odgojila šest učitelja.

Za nekoliko dana, cijelo selo je saznalo šta se dogodilo, a ljudi koji su ih nekada nazivali „siromašnima zbog knjiga“ sada su dovodili svoje unuke i govorili: „Učitelju, brini se i o našem. Možda ga možeš učiniti čovjekom…” Taj prizvuk ironije više nije bio uvreda, nego podsjetnik na put koji je selo prošlo zajedno s njima.

Povjerenje je, izgleda, stiglo tek kada je postalo jasno da je majčina tvrdoglavost izgradila nešto što se nije moglo lako srušiti.

Nedjelju poslije toga, kći koja je posljednja završila školu uzela je novu abecedu, bilježnicu i olovku i otišla na groblje. Grobovi roditelja bili su jedan do drugoga. Na majčin grob položila je abecednik kojim će podučavati svoju prvu generaciju djece, a na tatin bilježnicu i olovku.

Sjela je između dva križa i, kako opisuje priča, plakala kao devetogodišnja djevojčica koja se nekada vratila kući jer su joj rekli da će postati sluškinja.

U tom trenutku sabrala se cijela porodična istorija. Koza koju je otac vodio kroz mrak, grah koji se dijelio žlicom, polomljene olovke, kaputi mokri od hladnoće i majka koja je krpala odjeću uz svjetiljku dok su djeca učila — sve je to stalo u jednu školsku sudbinu. Roditelji nisu ostavili ni kuću, ni zemlju, ni novac, ali su ostavili ono što je najteže izgubiti: naviku da se ne odustaje.

Sljedećeg dana, kada je prvi put ušla u učionicu i kada su djeca ustala, pogledala je njihova lica i shvatila da majčina zakletva nije završila s njima. Od tog trenutka, njen posao više nije bio samo da predaje slova i brojeve, nego i da nosi dalje ono što je jednom počelo u kući od gline.

I dok je govorila djeci da sjednu, u njoj je ostajala tiha spoznaja da je posljednja cigla napokon došla na svoje mjesto.