Ljuba Aličić je još jednom pokrenuo talas reakcija u muzičkim krugovima nakon što je u razgovoru za magazin “Svet” otvoreno govorio o kolegama iz estrade, ne štedeći ni Darka Lazića, ni Dragana Kojića Kebu, ni dio žirija “Zvezda Granda”. Njegove riječi odmah su privukle pažnju jer su išle daleko izvan uobičajenih komentara o muzici i prešle u lične ocjene, zamjerke i stare nerazriješene odnose koji godinama tinjaju ispod površine.
U takvim intervjuima Ljuba Aličić često ostavlja dojam čovjeka koji govori onako kako misli, bez mnogo ustručavanja i bez želje da ublaži ton. Upravo zato i ovaj razgovor nije ostao na nivou kratkih opaski, već se pretvorio u niz podsjećanja na bliske odnose koji su se, prema njegovim riječima, s vremenom promijenili, na razočaranja koja i dalje nosi i na stavove koje ne pokušava prikriti.
Najviše pažnje izazvao je njegov osvrt na Darka Lazića, pjevača kojeg je opisao kao nekoga ko je nekada dolazio često u Šabac i s kojim je, kako tvrdi, bio u dobrim odnosima. Ljuba je rekao da se taj odnos vremenom potpuno promijenio, a posebno ga je pogodilo što mu se Darko, prema njegovim riječima, dugo nije javio.
U njegovoj interpretaciji, riječ je o prijateljstvu koje je izgubilo raniji smisao i zamijenjeno je distancom koja ga je razočarala.
Takve izjave u estradnom prostoru rijetko prolaze bez odjeka, jer se ne odnose samo na lične odnose nego i na širu sliku o tome koliko su odnosi među javnim ličnostima krhki kada se pomiješaju uspjeh, ego, javnost i privatni problemi.
U ovom slučaju, Ljuba je, osim ličnog nezadovoljstva, otvorio i temu o tome kako se stari prijateljski odnosi lako pretvaraju u javne prepirke, posebno kada obje strane imaju snažan vlastiti stav i publiku koja sve pažljivo prati.
Razočaranje zbog Darka Lazića i tvrd stav o talentu
Govoreći o Darku Laziću, Ljuba Aličić nije ostao samo na konstataciji da su se udaljili. On je išao i dalje, tvrdeći da više ne može imati isto poštovanje prema njemu kao ranije. Posebno je bio oštar nakon što ga je, prema njegovom sjećanju, Darko nazvao “sujetnim matorcem”.
Ljuba je na to uzvratio samouvjereno, uvjeren da je kao pjevač iznad njega i da to, kako kaže, ne bi moglo biti promijenjeno ni kada bi Darko ponovo počinjao iz početka.
Ovakav nastup nije samo lični obračun nego i pokazatelj koliko snažno Ljuba doživljava sopstveni umjetnički status. U njegovom govoru jasno je prisutna potreba da podsjeti na dugogodišnji rad, repertoar i pjevačku snagu kojom se, po njegovom mišljenju, razlikuje od mlađih kolega.
Zbog toga se i rasprava o Darku Laziću nije zadržala na nivou jednog nesporazuma, nego je postala priča o generacijskom sukobu, o promijenjenim odnosima i o uvjerenju da neki ljudi, kada se promijene, više ne prepoznaju one koji su ih nekad podržavali.
U dijelu razgovora koji se odnosio na Darka Lazića pojavile su se i aluzije na probleme s drogom, o kojima se ranije već govorilo u javnosti. Ljuba nije detaljisao o tim navodima, ali je jasno dao do znanja da ga takve priče dodatno udaljavaju od kolege i komplikuju sliku koju je nekada imao o njemu.
Njegov ton bio je više razočaran nego trijumfalan, kao da govori o nekome kome je nekada vjerovao, a sada gleda sasvim drugu sliku.
Posebno je zanimljivo da Ljuba u svom nastupu nije govorio samo o tuđim greškama, nego i o vlastitom iskustvu na proslavi na kojoj je pjevao. On je rekao da je poslije toga čuo kako je nekome pokvario veselje, što je za njega bilo potpuno neprijatno iznenađenje.
Na taj način je u priču ušao i element ličnog nerazumijevanja: čovjek dođe da pjeva, a kasnije sazna da je njegova pojava protumačena kao smetnja.
Takve situacije često dodatno produbljuju jaz među ljudima koji se poznaju decenijama. U estradi, gdje su privatni susreti, zajednički nastupi i javni komentari stalno isprepleteni, jedan nezgodan trenutak može postati trajna zamjerka. U Ljubinom slučaju, stiče se utisak da je niz malih razočaranja prerastao u otvoreno nepovjerenje prema nekim kolegama.
Žiriji, klanovi i osjećaj da se sve vrti u krug
Drugi važan dio razgovora odnosio se na “Zvezde Granda” i na žiri tog popularnog takmičenja. Ljuba je, prema iznesenom stavu, izdvojio Mariju Šerifović kao osobu koja zaslužuje pohvale, dok je ostale članove žirija kritikovao zbog ponavljanja istih fraza i nedostatka svježine. Posebno se osvrnuo na Dragana Stojkovića Bosanca, za kojeg smatra da se u takvom formatu previše oslanja na ustaljene obrasce, bez stvarnog doprinosa sadržaju.
U njegovim riječima o žiriju osjeća se i zamor od emisija koje dugo traju i od istih lica koja se vraćaju iz sezone u sezonu. On nije govorio samo o tome ko mu se sviđa ili ne sviđa, već je sugerisao da javnost već dugo gleda ponavljanje istih scena.
Uz to je, u svom prepoznatljivom stilu, prokomentarisao da su, kako je rekao, “dosadili bogu i narodu”, a zatim dodao da Ana Bekuta sve sluša, “kao neki klan”.
Takva ocjena nije tek usputna opaska o televizijskom formatu, nego i širi komentar na muzičku industriju u kojoj se, barem prema Ljubinom viđenju, često troši previše prostora na međusobna nadmudrivanja. Umjesto da se pažnja posveti pjevanju i novim imenima, on smatra da se javnost predugo zadržava na odnosima među starijim akterima, koji su postali gotovo jednako važni kao i sama muzika.
U toj slici ne treba zanemariti ni činjenicu da je Ljuba govorio iz perspektive čovjeka koji je dugo prisutan na sceni i koji sebi daje pravo da upoređuje generacije, stilove i navike. To njegovo mišljenje nije nužno objektivna presuda, ali jeste važan uvid u to kako dio stare estrade gleda na savremene televizijske formate i na način na koji se u njima formiraju autoriteti.
Ovakve izjave uvijek izazovu i kontraefekat: jedni ih dočekuju kao iskrenost, drugi kao nepotrebno podizanje tenzija. Ali u ovom slučaju jasno je da Ljuba nije imao namjeru da se povuče ili ublaži ton. Naprotiv, svaku temu je iznio direktno, kao da želi da ostavi što manje prostora za pogrešno tumačenje.
Džej, Sinan i stari spor oko Kebe
Jedan od najsloženijih dijelova razgovora bio je onaj u kojem je Ljuba spomenuo pokojnog Sinana Sakića i njegov odnos s Džejem Ramadanovskim. Prema njegovim riječima, Sinan je, na neki način, uništio Džeja svojim ponašanjem. I tu je Ljuba govorio u krajnje oštrom registru, povezujući lične navike, loše izbore i posljedice koje su, po njegovoj ocjeni, ostale iza takvih odnosa.
Istovremeno je podsjetio da je on sam prolazio kroz slične situacije, ali da nije posezao za drogom. Time je želio naglasiti razliku između vlastitog puta i puta onih koje spominje, tvrdeći da mu je cilj bio normalan život i rad, dok su se drugi, kako kaže, opredjeljivali za destruktivnije izbore. Posebno je bio zabrinut zbog Džejevog izgleda i nastupa, tvrdeći da on više ne može iznijeti pjesmu do kraja.
U toj priči o Džeju i Sinanu vidi se i Ljubina potreba da razgovor o estradi pretvori u priču o odgovornosti. Za njega muzika nije samo zabava niti skup uspomena, nego i prostor u kojem se vidi karakter čovjeka. Zato mu, očigledno, smeta kada kolege skliznu u ponašanja koja on smatra nespojivim s ozbiljnom karijerom.
Nije izostala ni priča o Draganu Kojiću Kebi, s kojim je Ljuba, prema sopstvenom sjećanju, imao dobar odnos sve dok nije saznao da je uzeo njegovu pjesmu bez pitanja. Taj trenutak on opisuje kao veliki udarac, jer je, kako tvrdi, od kolege očekivao barem osnovno poštovanje. Kada ga je pitao kako je to mogao uraditi, rekao je da je Keba samo prešao preko toga i iskulirao ga.
Kasnije su se, prema Ljubinim riječima, pomirili u jednoj emisiji, ali to nije izbrisalo gorčinu. On i dalje tvrdi da Keba nije dobar čovjek, iako naglašava da mu nikada nije zamjerao sitnice i da ga je ranije poštovao kao kolegu. Upravo ta mješavina poštovanja i uvrede čini ovu priču posebno opterećenom: nije riječ samo o pjesmi, nego o osjećaju da je neko prešao granicu koju nije smio.
Takvi sporovi u muzičkom svijetu rijetko ostanu privatni, jer publika veoma brzo prihvati jednu stranu, a mediji prenesu svaku novu rečenicu kao nastavak dužeg sukoba. U ovom slučaju, Ljuba Aličić je još jednom pokazao da nema namjeru da štedi riječi kada govori o kolegama, a njegove ocjene o prijateljstvu, lojalnosti i profesionalizmu vjerovatno će još neko vrijeme odzvanjati među ljudima koji prate estradu.
I dok jedni njegove riječi vide kao iskreno svjedočenje o odnosima koji su se raspali, drugi u njima prepoznaju potrebu da se starim zamjerkama da novi javni oblik. U svakom slučaju, Ljuba je ponovo zauzeo centralno mjesto u priči o estradi, a pitanja koja je otvorio ostaju da lebde iznad odnosa koji su već odavno prestali biti jednostavni.
