Priča o princu Adrianu i Eleni počinje kao neobičan pokušaj da se ljubav odvoji od izgleda, a završava kao podsjetnik koliko brzo čovjek može pasti na vlastitom prvom utisku.
Adrian je dvije godine odbijao da se oženi samo zato što se to od njega očekivalo, pa je odlučio da buduću suprugu izabere na način koji bi, barem u njegovoj zamisli, uklonio površnost i otvorio prostor za ono što je smatrao važnijim od porijekla, bogatstva ili ljepote.
U dvorac je pozvao dvanaest mladih žena i smjestio ih iza velikog crvenog zastora. Mogao je vidjeti tek donji dio njihovih haljina i obuću, pa je odluku donosio gotovo kao da sluša tihu poruku sitnih detalja. Upravo zato je izabrao Elenu, djevojku skromnog izgleda i jednostavnih cipela boje slonovače, ne znajući da sjedi u invalidskim kolicima nakon teške saobraćajne nesreće.
U toj jednoj odluci spojile su se znatiželja, očekivanja dvora i želja da se upozna osoba, a ne samo njen društveni okvir. Adrian je bio jedini sin bogate porodice i od njega se, prema običajima takvog okruženja, očekivalo da pronađe suprugu koja će jednog dana dijeliti teret porodične odgovornosti. On se, međutim, sve više udaljavao od ideje da brak može počivati na formalnosti i tuđim procjenama.
Tokom prethodne dvije godine upoznao je više kandidatkinja, ali je sticao dojam da ih veliki dio više privlače njegovo ime, imetak i položaj nego sam čovjek. Zato je i posegnuo za neobičnim takmičenjem u kojem nije bilo mjesta za prvi pogled. Htio je da iz procesa izbaci ono što je smatrao najvećom preprekom, a to je prosuđivanje po izgledu prije nego što se iko uopće predstavi kao osoba.
Iza crvenog zastora i prvi izbor po cipelama
U velikoj plesnoj dvorani kandidatkinje su stajale skrivene od Adrianovog pogleda, a on je prolazio pored zastora pokušavajući procijeniti ono što može vidjeti. Neke su nosile raskošne cipele i detaljno ukrašenu obuću, visoke potpetice koje su same tražile pažnju, dok je Elena odskakala jednostavnošću. Imala je urednu, skromnu odjeću i cipele koje nisu tražile da budu primijećene, što je upravo kod njega izazvalo interes.
Elena je imala 25 godina, a u takmičenje nije ušla bez unutrašnje borbe. Zbog posljedica nesreće kretala se u invalidskim kolicima i prvobitno nije bila sigurna da li uopće treba da učestvuje. Na kraju ju je ohrabrila sestra, nagovarajući je da ne odustane od prilike samo zato što bi je drugi mogli gledati kroz prizmu predrasuda.
Kada je Adrian zastao ispred nje, nije birao na osnovu lica, niti je znao kakav ga prizor čeka iza zastora. Njegova odluka pala je na djevojku koja je djelovala mirno i jednostavno, pa je izgovorio: „Biram nju.“
Tek kada se crveni zastor podigao, Adrian je ugledao Elenu u potpunosti. Njegova reakcija bila je kratka i vidljiva, dovoljan znak da su i ona i ostale kandidatkinje primijetile promjenu na njegovom licu. Bio je to trenutak u kojem se idealizovana zamisao sudarila sa stvarnošću, a upravo takvi trenuci najčešće razotkrivaju koliko je čovjek zaista spreman da ostane dosljedan vlastitim uvjerenjima.
Ipak, Adrian se brzo pribrao. Podsjetio je prisutne da takmičenje još nije završeno i da je sljedeći dio večeri plesno nadmetanje. Time je otvorio prostor za novu provjeru, ali i za novu dozu napetosti, jer su neke kandidatkinje već osjetile da Elena zbog invalidskih kolica neće imati iste šanse kao ostale.
Ruganje u dvorani i Elena koja nije htjela da se povuče
Dok se Adrian nakratko udaljio, atmosfera oko Elene postala je mnogo hladnija. Neke od žena počele su da je ismijavaju i govorile da nema nikakvu šansu u plesnom krugu. Jedna od njih pokušala je čak pomjeriti njena kolica, dok su joj druge poručivale da ne može postati Adrianova supruga.
U tom trenutku poniženje nije dolazilo samo iz riječi, nego i iz samog pokušaja da joj se ospori pravo da bude tu.
Elena je, prema opisu iz izvornog teksta, osjetila strah, ali nije odustala. Umjesto da odgovori istom mjerom, rekla im je da je došla iz istog razloga kao i one i da zaslužuje priliku da pokaže ono što može. U toj rečenici nije bilo pobjedničke retorike, nego samo mirna odluka da ne prihvati ulogu koju su joj drugi pokušali nametnuti.
Adrian se tada vratio u dvoranu jer je zaboravio svoj sat. Taj slučajan povratak promijenio je njegov doživljaj cijele situacije. Čuo je razgovor i shvatio šta se događalo dok nije bio prisutan. Kada su se žene udaljile od Elene, ponašale su se kao da se ništa nije dogodilo, ali on je već imao dovoljno da shvati kako se prema njoj nije postupalo s poštovanjem.
U tom prizoru Adrian je prepoznao osobinu koju, kako je bilo navedeno u priči, nije očekivao: dostojanstvo. Elena je imala snagu da ne ponizi druge iako je imala potpuno pravo da odgovori na uvrede. Upravo to ga je navelo da je pozove da učestvuje u plesu i da joj da prostor koji joj je već ranije, barem formalno, želio ponuditi.
Kada ju je pitao može li učestvovati u plesu, Elena nije obećala da će raditi isto što i ostale kandidatkinje. Rekla je da možda neće plesati na isti način, ali da i dalje može pokazati ono što zna. U toj rečenici nije bilo potrebe za dokazivanjem po svaku cijenu; bilo je dovoljno prihvatanje vlastitog tijela, okolnosti i mogućnosti koje postoje unutar njih.
Kada je došao njen red, odvezla se do sredine dvorane i počela gotovo nepomično, kao da se muzika i tijelo prvo moraju uskladiti u tišini. Zatim su joj pokreti postali precizni i skladni, a ona je upravljala kolicima s gracioznošću koja je mijenjala ritam prostora. Umjesto da imitira druge, stvorila je vlastiti ples. Kada je muzika prestala, podsmijeh je nestao iz dvorane.
Razgovor bez žurbe i izbor koji je došao tek kasnije
Nakon toga Adrian je Elenu pitao zašto je uopće došla, svjestan da je možda očekivala odbacivanje. Ona mu je odgovorila da je umorna od života u kojem se stalno mora izvinjavati zato što postoji i zauzima prostor. Ta rečenica je postala jedan od najsnažnijih trenutaka u cijeloj priči, jer je objasnila mnogo više od jednog takmičenja: pokazala je koliko je naporno stalno nositi teret tuđih očekivanja i tihe osude.
Kasnije joj se Adrian javno izvinio. Priznao je da je u prvom trenutku vidio invalidska kolica prije nego osobu koja se nalazila u njima. To priznanje nije poništilo ono što se dogodilo, ali je pokazalo da je bio spreman da vlastitu grešku izgovori naglas, pred svima. Ostale kandidatkinje poslao je kući, a Elenu zamolio da ostane kako bi je upoznao bez pritiska takmičenja i bez unaprijed donesenih odluka.
U mjesecima koji su uslijedili njih dvoje su se upoznavali bez žurbe. Razgovarali su i učili jedno o drugom, gradeći odnos koji nije nastao iz prvog dojma nego iz vremena provedenog zajedno. Takav tok nije bio spektakularan, ali je upravo zato djelovao uvjerljivije od svečanog početka iza zastora.
Kada su se kasnije vjenčali, Elena je ponovo nosila iste jednostavne cipele boje slonovače. Ovoga puta Adrian nije gledao ni obuću ni invalidska kolica. Pogledao ju je pravo u oči i izabrao nju zbog osobe koja je bila. U toj sceni ostala je sabrana cijela priča: početna zabluda, ispravljanje pogleda i odluka da se partner ne traži u slici koju drugi očekuju, nego u čovjeku koji stoji pred vama.
Za dvor koji je večer posmatrao kao neobično takmičenje, to je bio trenutak u kojem su se izmijenile granice pristojnosti, očekivanja i lične hrabrosti. Za Elenu, koja je dugo morala živjeti pod teretom tuđih pogleda, to je značilo da je prvi put neko vidio više od onoga što je najlakše primijetiti.
A za Adriana je ostao podsjetnik da i izbor napravljen bez pogleda može tek kasnije pokazati koliko je čovjek zaista spreman da vidi.
