Porodična pozadina Novaka Đokovića godinama izaziva pažnju javnosti, a posebno dio priče koji se veže za njegovu majku Dijanu i njenog oca Zdenka Žagara. Njegova životna ispovijest, izrečena u jednom razgovoru za srpski portal Nova S, otvara pogled na porodične odnose, identitet, razlaz i dugotrajne emotivne distance unutar porodice koja je zbog Novakove globalne slave stalno pod lupom javnosti.
U fokusu ove priče nije sport, nego porodična istorija koja se često prepričava uz ime najboljeg tenisera svijeta. Zdenko Žagar, porijeklom iz Vinkovaca, govorio je o svom identitetu, službi, braku, selidbi u Beograd i odnosu sa kćerkom Dianom, koja je odrasla u Beogradu. U njegovom svjedočenju ima i ličnih rana i porodičnih nesporazuma, ali i detalja koji pomažu da se bolje razumije okruženje iz kojeg dolazi Novakova majka.
Ovakve porodične priče često ostaju u sjeni sportskih uspjeha, iako upravo one pokazuju koliko su privatni životi ljudi iz javnog fokusa složeni. U ovom slučaju riječ je o odnosima koji se protežu kroz različite gradove, identitete i generacije, ali i kroz bol nakon razvoda koji je, prema riječima sagovornika, duboko obilježio njegov odnos s kćerkom.
Porodični korijeni između Vinkovaca i Beograda
Zdenko Žagar je u svom ranijem obraćanju kazao da je rođen u Vinkovcima i da je Hrvat po nacionalnosti. Istakao je i da je i njegova bivša supruga, Novakova baka, također rođena u istom gradu. Prema njegovim riječima, njih dvoje su se tamo upoznali, a oboje su bili oficiri koji su došli na službu.
On je objasnio da je kasnije stigao u Beograd, dok je njegova tadašnja supruga još pohađala školu. Nakon toga su se vjenčali kada mu se pridružila. Iz tog braka rođena je Dijana, a potom i Sanda. Dijana je, kako je rekao, rođena u Beogradu i tu je odrasla, što je dodatno oblikovalo njen životni put i porodični identitet.
U njegovoj ispovijesti posebno se izdvojila rečenica koja je pokazala kako je sam doživljavao vlastiti nacionalni identitet. „Uvijek sam govorio da sam Jugoslaven ili Hrvat, Srbin nikad nisam bio”, rekao je Žagar za Nova S. Ta izjava, izrečena bez pokušaja uljepšavanja, otkriva koliko su tadašnje generacije živjele između različitih identitetskih okvira, naročito u porodicama koje su se selile i gradile život u više sredina bivše Jugoslavije.
Za porodicu koja je kasnije postala dio šire javne pažnje, ti detalji imaju posebnu težinu. Oni pokazuju da je priča o Đokovićima mnogo šira od sportskih trofeja, jer se u njoj prepliću vojna služba, preseljenja, porodične odluke i lične identifikacije koje nisu uvijek bile jednostavne za objašnjavanje ni unutar kuće, a kamoli pred javnošću.
Istovremeno, činjenica da se Dijana formirala u Beogradu, a njen otac dolazio iz Vinkovaca, stvara još jednu dimenziju priče. U prostoru bivše Jugoslavije, gdje su identiteti često bili slojeviti i isprepleteni, takve porodične biografije nisu bile rijetkost. Ali kod porodica koje dođu u središte medijske pažnje, svaka biografska crta dobija veću vidljivost i više tumačenja nego što bi vjerovatno imala u nekoj drugoj porodici.
Razvod koji je udaljio oca i kćerku
Najosjetljiviji dio Žagarove ispovijesti odnosi se na odnos s kćerkom Dianom. On je rekao da se od nje postupno udaljio, jer ga je ona krivila za razvod s njenom majkom. Taj porodični rascjep, prema njegovim riječima, nije bio lako premostiv i ostavio je dugotrajne posljedice na njihov odnos.
„Dijana je mene kriviIa za razvod i to mi ne može oprostiti. Ja smatram da je za razvod uvijek potrebno dvoje. Koliko je muškarac kriv, toliko je i žena kriva. Međutim, moja kći to nije mogla razumjeti i totalno se udaljila od mene”, ispričao je on tada.
Ta izjava pokazuje da je u toj porodičnoj priči razvod doživljen ne samo kao kraj bračne zajednice, nego i kao događaj koji je preoblikovao odnose između roditelja i djeteta.
U toj vrsti porodične dinamike često se ne radi samo o činjenicama, nego o percepcijama i emotivnim tragovima koji ostaju iza raskida. Žagar je jasno naglasio da je smatrao kako odgovornost za razvod ne može pasti samo na jednu stranu. Međutim, isto tako je priznao da njegova kćerka nije prihvatila takvo viđenje i da je zbog toga došlo do potpunog udaljavanja.
U njegovom sjećanju ostala je i činjenica da se kasnije ponovo oženio, ali je i ta druga supruga preminula. I taj detalj daje dodatnu težinu njegovoj životnoj priči, jer govori o godinama iza njega koje nisu bile jednostavne ni porodično ni lično. U takvom kontekstu, odnos s kćerkom ostaje jedna od najvažnijih i najosjetljivijih tačaka njegove ispovijesti.
Ovakvi iskazi rijetko nude potpunu sliku svih strana jedne porodične priče, ali daju vrijedan uvid u to kako je sam sagovornik doživio događaje iz vlastitog života. Njegove riječi ne govore samo o razvodu, nego i o osjećaju nerazumijevanja, udaljenosti i trajnog emotivnog jaza koji se ponekad ne može jednostavno zatvoriti ni nakon mnogo godina.
U slučaju porodice Đoković, to je naročito vidljivo jer je riječ o porodici čiji su članovi godinama dio javnog prostora. Kada je Novak postao globalna sportska zvijezda, interesovanje se proširilo i na njegove najbliže, pa su se i ovakvi porodični detalji počeli čitati kao dio šire slike o čovjeku koji je izašao iz vrlo konkretne porodične i društvene stvarnosti.
Novak, porodica i stalna javna pažnja
Novak Đoković je, kako je nedavno podsjetio i njegov bivši trener Goran Ivanišević, prošao kroz niz teških trenutaka. Ivanišević je rekao da je Đoković „genij, izvanredna osoba i najbolji igrač u povijesti tenisa”, ali i da uspjeh nije dolazio bez udaraca koje je morao podnijeti. Podsjetio je na pandemiju korone, diskvalifikaciju na US Openu kada je Novak lopticom udario linijskog sudiju, kao i deportaciju iz Australije.
Sve to pokazuje da je pored sportskog uspona postojalo i dugo razdoblje pritisaka i previranja.
U takvom ambijentu javnost ne prati samo njegove rezultate, nego i ljude oko njega. Supruga Jelena, djeca, roditelji i braća često su u fokusu jednako kao i sam Novak. Zato priča o Dijaninom ocu, iako lična i porodična, prirodno dobija širi odjek. Ona podsjeća da iza poznatih lica stoje odnosi koji su često jednako složeni kao i kod svake druge porodice, samo što su izloženi daleko većem interesovanju.
U tom smislu, Žagarova ispovijest nije važna samo zbog toga što je riječ o djedu svjetski poznatog tenisera. Važna je i zato što govori o generaciji ljudi koji su živjeli u vremenu velikih društvenih promjena, preseljenja i porodičnih lomova. Njegovo sjećanje na brak, službu, Vinkovce i Beograd otvara širu sliku jednog doba, ali i jednog odnosa koji je, barem prema njegovim riječima, ostao trajno obilježen nerazumijevanjem između oca i kćerke.
Za čitatelja koji porodičnu priču Novaka Đokovića poznaje samo kroz usputne natpise, ovakvi detalji nude drugačiji ugao. Umjesto jednostavne i zaokružene biografije, pred očima se pojavljuje složen portret porodice u kojoj su identitet, razvod, selidba i sjećanja ostavili dubok trag. Upravo zato se i nekoliko rečenica iz jedne stare ispovijesti i danas čita kao dio veće priče koja je još uvijek prisutna u javnom pamćenju.
U toj priči nema velikih gestova ni dramatičnih obrta, ali ima onoga što najduže ostaje nakon što medijska buka prođe: porodičnih riječi koje su izgovorene jednom i emotivnih posljedica koje se dugo nose. Za Zdenka Žagara, to su bile godine u kojima je vlastiti identitet objašnjavao jednostavno, a porodični odnos s kćerkom opisivao s očiglednom tugom.
Za širu javnost, to je još jedan podsjetnik da i iza najpoznatijih prezimena stoje vrlo ljudske, često tihe i bolne priče.
