Praksa u bolnici za mnoge studente predstavlja priliku da nauče kako izgleda rad sa pacijentima, ali ponekad donese i životne lekcije koje nijedna knjiga ne može prenijeti. Upravo tako počinje priča jedne studentice koja je tokom svog boravka na odjeljenju upoznala mladića čija će joj sudbina ostati urezana u sjećanje.
- U jednoj bolničkoj sobi ležao je mladić koji se već dugo liječio od raka. Na prvi pogled djelovao je smireno, iako je bilo jasno da iza njegovog osmijeha stoji teška životna borba. Nakon kratkog upoznavanja razgovor je postajao sve iskreniji, a studentica je saznala detalje njegove priče koji su je duboko pogodili.
Mladić joj je ispričao da je bio student treće godine arhitekture i da je sanjao kako će jednog dana projektovati velike građevine. Međutim, dijagnoza je promijenila sve njegove planove.Liječenje je trajalo mjesecima, a fakultet je morao napustiti kako bi se posvetio borbi za zdravlje. Iako nije izgubio nadu da će jednog dana nastaviti studije, priznao je da mu nije najteže padala sama bolest.Najviše ga je boljelo nešto sasvim drugo.
- Tokom razgovora rekao je da ga dugo niko od prijatelja nije posjetio. Nekada je bio okružen ljudima, imao je veliko društvo i svakodnevne planove, ali kako je liječenje odmicalo, posjete su postajale sve rjeđe.Na kraju su potpuno prestale.Studentica priznaje da ju je upravo taj trenutak najviše pogodio. Shvatila je koliko usamljenost može biti teška za osobu koja se već bori s ozbiljnom bolešću.
Na odlasku iz sobe donijela je odluku bez mnogo razmišljanja.Rekla mu je:„Dolazit ću da te posjećujem svake srijede.“Mladić se samo nasmiješio, vjerovatno ne očekujući da će neko održati takvo obećanje.Ali ona jeste.Svake sedmice dolazila je u bolnicu. Razgovarali su o fakultetu, životu, muzici, putovanjima i planovima za budućnost. Ponekad nisu govorili mnogo, ali ni tišina između njih nije bila neprijatna.
- Kada je došla četvrti put, ponijela je nekoliko časopisa o arhitekturi koje je pronašla jer je znala koliko ga ta tema raduje.Međutim, kada je otvorila vrata sobe, krevet je bio prazan.Na trenutak je pomislila na najgore.Prišla je medicinskoj sestri koja joj je, primijetivši zabrinutost na njenom licu, rekla:Ne brini… prije dva dana je otpušten kući.“Osjetila je ogromno olakšanje.
Medicinska sestra joj je tada pružila malu presavijenu ceduljicu.Na njoj je pisalo:“Hvala ti što si dolazila. Podsjetila si me da nisam zaboravljen. Nekada jedan razgovor vrijedi više od bilo kojeg lijeka. Kada ozdravim, vratit ću se na fakultet i završiti ono što sam započeo.”Studentica priznaje da joj je upravo ta poruka pokazala koliko malo pažnje ponekad može značiti nekome ko prolazi kroz najteži period svog života.
Ova priča podsjeća da ljudi često ne traže velika čuda niti skupe poklone. Ponekad je dovoljno izdvojiti sat vremena, saslušati nekoga i pokazati da nije sam.Bolest može promijeniti mnogo toga, ali osjećaj da postoji osoba koja će doći, sjesti pored vas i pitati kako ste često daje snagu koju je teško opisati riječima.Mislim da ova priča pokazuje koliko su pažnja i prisutnost važni u trenucima kada se neko bori s teškom bolešću. Ljudi često vjeruju da ne mogu mnogo pomoći, a zaboravljaju da iskren razgovor i nekoliko trenutaka provedenih zajedno mogu nekome uljepšati cijeli dan. Ponekad upravo male geste ostavljaju najveći trag i podsjećaju nas da humanost nije u velikim djelima, već u tome da budemo uz nekoga kada mu je to najpotrebnije
