Mnogi ljudi tokom života nose nevidljive posljedice djetinjstva koje nije bilo ispunjeno sigurnošću, toplinom i osjećajem pripadnosti. Iako godine prolaze, određena iskustva ostavljaju tragove koji se ne mogu lako izbrisati, a psiholozi često upozoravaju da se bol iz najranijih dana života kasnije pretvara u obrasce ponašanja koje okolina pogrešno smatra običnim crtama karaktera.
- Osobe koje su odrastale uz emocionalnu hladnoću, stalnu kritiku ili osjećaj straha često razviju mehanizme odbrane koji ih prate i u odrasloj dobi, čak i onda kada više nisu svjesni njihovog pravog uzroka.
Jedna od najčešćih osobina kod ljudi koji su imali teško djetinjstvo jeste nemogućnost da prihvate kompliment ili pohvalu. Kada im neko kaže nešto lijepo, oni automatski pronalaze razlog da to umanje ili negiraju. Umjesto da osjete zadovoljstvo i zahvalnost, u njima se budi nelagoda jer su kroz odrastanje naučili da njihova vrijednost zavisi od kritike i tuđeg odobravanja. Takvi ljudi često vjeruju da nisu dovoljno dobri, bez obzira na uspjehe koje postižu. Duboko ukorijenjen osjećaj manje vrijednosti prati ih i onda kada spolja djeluju snažno i samouvjereno.
Prema pisanju domaćih medija poput Blic, psiholozi već godinama upozoravaju da trauma iz djetinjstva ne nestaje sama od sebe, nego se često prenosi kroz ponašanje i odnose sa drugima. Stručnjaci navode da osobe koje su odrastale bez emocionalne podrške vrlo često razvijaju osjećaj da moraju stalno dokazivati svoju vrijednost kako bi bile prihvaćene. Upravo zbog toga komplimenti kod njih izazivaju sumnju, a ne zadovoljstvo, jer su navikli da ih prate kritike, a ne riječi podrške.
- Ljudi koji su rano naučili da ne mogu računati na zaštitu odraslih često prerano odrastu. Umjesto bezbrižnog djetinjstva, oni razvijaju snažan osjećaj odgovornosti i uvjerenje da sve moraju riješiti sami. Takve osobe rijetko traže pomoć jer to doživljavaju kao slabost. Čak i kada su iscrpljeni ili preopterećeni, oni nastavljaju nositi teret na svojim leđima, uvjereni da nemaju pravo da pokažu ranjivost. Potreba za kontrolom postaje njihov način preživljavanja, jer ih svaki gubitak kontrole podsjeća na haos koji su nekada proživljavali.
Zbog toga mnogi od njih žive u stalnoj napetosti. Reaguju burno na nagle zvukove, promjene raspoloženja drugih ljudi ili povišen ton glasa. Njihovo tijelo i um ostaju u stanju pripravnosti čak i onda kada realna opasnost ne postoji. Psiholozi objašnjavaju da trauma ne ostaje samo u sjećanju nego i u nervnom sistemu, zbog čega osoba nesvjesno očekuje novu prijetnju i onda kada je okružena sigurnošću.
- Kod velikog broja ljudi sa teškim iskustvima iz djetinjstva javlja se i izražen perfekcionizam. Na prvi pogled djeluje kao ambicija ili želja za uspjehom, ali se iza toga često krije strah od odbacivanja. Takve osobe vjeruju da nemaju pravo na grešku i da će svaki neuspjeh izazvati osudu ili gubitak ljubavi. Upravo zbog toga ulažu ogromnu energiju kako bi sve bilo savršeno, iako ih to emocionalno iscrpljuje. Perfekcionizam tada prestaje biti vrlina i postaje oblik unutrašnjeg pritiska koji ih neprestano tjera da budu bolji nego što jesu.
Portal Kurir u svojim analizama o emocionalnim traumama navodi da mnogi ljudi razvijaju perfekcionizam kao zaštitni mehanizam. Stručnjaci objašnjavaju da dijete koje je često bilo kritikовано kasnije vjeruje da mora biti besprijekorno kako bi zaslužilo ljubav i prihvatanje. Upravo zbog toga odrasla osoba postaje pretjerano stroga prema sebi, a svaku grešku doživljava kao lični poraz. Takav način razmišljanja vodi ka stalnom stresu i osjećaju emocionalnog umora.
Još jedna karakteristika koju mnogi primijete kod osoba sa traumatičnim djetinjstvom jeste neprestano izvinjavanje. Oni se izvinjavaju čak i kada nisu ništa pogriješili. Riječ “izvini” za njih postaje način da izbjegnu sukob i umire okolinu. Tokom odrastanja naučili su da moraju paziti na raspoloženje drugih ljudi kako bi sačuvali mir, pa taj obrazac nastavljaju i kasnije u životu. Uz to se često javlja i snažna potreba da svima ugode, zbog čega zanemaruju vlastite potrebe i teško postavljaju granice.
- Mnogi od njih osjećaju krivicu kada pokušaju reći “ne”. Plaše se da će biti odbačeni ili da će razočarati druge ljude ako ne ispune njihova očekivanja. Zbog toga pristaju na stvari koje ih iscrpljuju, ostajući zarobljeni između želje da budu prihvaćeni i potrebe da zaštite sebe. Nedostatak zdravih granica jedan je od najvećih problema s kojima se suočavaju ljudi koji su odrasli bez emocionalne sigurnosti.
Trauma iz djetinjstva posebno se odražava na emotivne odnose. Ljudi koji nisu osjetili stabilnu ljubav često imaju problem s povjerenjem. Neki postaju pretjerano vezani za partnera i stalno traže potvrdu ljubavi, dok drugi bježe od bliskosti čim odnos postane ozbiljan. Iako ta ponašanja djeluju potpuno suprotno, u njihovoj osnovi nalazi se isti strah – bojazan od povrede i napuštanja. Takve osobe žele ljubav, ali istovremeno strepe da će ponovo biti razočarane.
- Prema tekstovima koje je objavljivao Telegraf, stručnjaci smatraju da uslovljena ljubav u djetinjstvu ostavlja trajne posljedice na samopouzdanje i emocionalne odnose. Ljudi koji su morali “zaslužiti” pažnju i nježnost često kasnije imaju osjećaj da nikada nisu dovoljno dobri. Zbog toga stalno traže potvrdu vlastite vrijednosti kroz uspjehe, tuđa mišljenja ili odnose sa partnerima, ali unutrašnji osjećaj praznine i dalje ostaje prisutan.
Ipak, psiholozi naglašavaju da takvi ljudi nisu slomljeni niti trajno oštećeni. Obrasci ponašanja koje danas nose nekada su bili njihovi alati za preživljavanje. Dijete koje je živjelo u nesigurnosti razvilo je posebnu snagu kako bi se zaštitilo od boli. Problem nastaje onda kada ti mehanizmi ostanu aktivni i u odraslom dobu, iako opasnost više ne postoji. Upravo zato je prvi korak ka iscjeljenju razumijevanje vlastite prošlosti i prihvatanje činjenice da određene reakcije nisu nastale bez razloga.
Ozdravljenje ne znači postati savršen niti izbrisati sve tragove prošlosti. Ono počinje onda kada osoba prestane kažnjavati sebe zbog načina na koji je nekada morala preživjeti. Ljudi koji su odrasli uz emocionalne rane često cijeli život vode unutrašnju borbu, ali tek kada prema sebi pokažu nježnost i razumijevanje mogu početi graditi zdraviji odnos sa sobom i drugima. Najvažnija promjena nastupa u trenutku kada shvate da njihova vrijednost ne zavisi od tuđeg odobravanja, nego od sposobnosti da prihvate sebe sa svim ranama, strahovima i iskustvima koja nose.
