Tri mjeseca nakon smrti svog muža, žena se odlučila suočiti s nečim što je godinama odgađala popraviti njegov telefon. Muž je preminuo iznenada, u nesreći, a telefon je bio jedina stvar koja joj je ostala kao uspomena.
- Osim nekoliko sitnica – novčanika, ključeva, sata – telefon je bio predmet koji je najviše povezivala s njim. Iako je znao da telefon nikada više neće koristiti, nije imala hrabrosti da ga popravi.
Svaki put kad bi ga uzela u ruke, obuzimala bi je tuga, vraćajući bolne uspomene na njihove zajedničke trenutke. Nije se mogla pomiriti s njegovim gubitkom i nije znala kako da se nosi s tom tugom. Ipak, nakon toliko vremena, napokon je donijela odluku da ga odnese na popravak.
Nije imala mnogo novca, pa je odlučila otići u jeftinu radionicu, nadajući se da će popravak biti brz i povoljan. Tehničar je bio smiren i stručan, a nakon što je pogledao telefon, rekao joj je da će ekran biti zamijenjen u roku od sat vremena. Tokom čekanja, razmišljala je o svom mužu, o svemu što je mogao biti i o tome kako bi voljela ponovo razgovarati s njim. U njenoj glavi su se vrtjeli trenuci sreće, ljubavi i smijeha koji su pratili njihov zajednički život. Međutim, iako su joj misli bile ispunjene sjećanjima, nije mogla da izbije osjećaj tuge koji ju je preplavio. Ništa više neće biti isto, znala je to.
- Kada je tehničar završio s popravkom, uključio je telefon. Na ekranu se pojavila poznata pozadina, ali tada se telefon zazvibrirao, što je izazvalo zabrinutost kod tehničara. Žena je primijetila njegovu zbunjenost i upitala ga je što se dogodilo. On se okrenuo prema njoj, a njegov glas bio je smiren, ali s osjećajem tuge: “Moraš ovo pročitati…
Žao mi je.” Žena je uzela telefon u ruke, osjećajući kako joj srce preskoči. Na ekranu je bila poruka od nepoznatog broja. Poruka je bila kratka, ali snažna: „Dušo, čekam te već dvadeset minuta. Kada dolaziš? Ili te je žena opet zadržala ovdje? Dođi brzo, nedostaješ mi.“ Te riječi bile su poput udarca. Moje srce je stalo. Pomislila je da nije željela vidjeti tu poruku. Možda bi bilo bolje da nikada nije saznala istinu, jer to je bila istina koja je potpuno promijenila njezinu stvarnost.
- Tada je sve postalo jasno. Nesreća njenog muža nije bila slučajna. Njegova smrt nije bila rezultat nesreće na putu kući, kako joj je rekao. On je žurio da se sastane s ljubavnicom, jer je ona bila važnija od nje, njegove žene. Zašto je morao žuriti? Zašto je morao riskirati život? Ta pitanja su se vrtjela u njenoj glavi dok je gledala u ekran telefona, shvatajući da je njezin muž izgubio život zbog nje.
Bio je brži nego što je trebao biti, a ta žurba ga je stajala života. Njezino srce bilo je ispunjeno gubitkom, ali sada je to bio gubitak ispunjen nečim još gorim – izdaja. Sjećanja na njega, na njihov brak, sada su bila ispunjena ružnim osjećajem. Sjećanje na ljubav je nestalo, zamijenjeno je bolom i razočaranjem.
- Kako živjeti s ovom spoznajom? Kako preživjeti s mišlju da je muž izgubio život zbog druge žene? Iako su proveli toliko godina zajedno, ovo je bila istina koja ju je uništila. Ništa od onoga što je imala s njim nije bilo istinsko. I sada je ostala sa tom istinom – spoznajom da joj muž nije bio vjeran.
Nije znala kako će se nositi s tim, niti kako će nastaviti dalje. Možda je istina bila bolja kad nije znala sve. Možda bi bilo lakše da je zauvijek živjela u iluziji, ne znajući sve što je mogla saznati. Ali sada, suočena s tom istinom, osjećala je kao da je cijeli svijet srušen. Ostala je s teretom u srcu, pokušavajući shvatiti kako dalje. To je bila istina koju nije tražila, ali koja ju je zatekla na najgori mogući način
