Naizgled, jutro nije nosilo nikakve znakove opasnosti. Laura Bennett je ustala kao i svako drugo jutro. Zvuk aparata za kafu i meko svjetlo koje je ulazilo kroz prozore njene kuće bili su dio svakodnevne rutine
- . Ništa nije ukazivalo na to da će to jutro biti toliko različito. Uobičajeni redoslijed obavljanja jutarnjih aktivnosti bio je poznat i siguran, sve do trenutka kada je njen pas Ranger pokazao izuzetnu nervozu.
Ranger je, inače smiren njemački ovčar, stajao ispred vrata i nije se pomjerao, dok je Laura pokušavala da izađe. Ponašao se neuobičajeno, kao da je osjećao nešto što ona nije mogla ni naslutiti. Pas nije dopuštao da priđe vratima i čak je zarežao u trenutku kada je Laura pokušala da otvori vrata. Njegovo ponašanje bilo je jasno upozorenje, ali Laura nije bila sigurna šta se dešava. U početku je pomislila da je pas jednostavno nervozan, možda zbog nekog zvuka izvana, ali instinkt njenog psa je bio jači od njenog logičnog razmišljanja. Iako je u tom trenutku sve izgledalo mirno, pas nije popuštao.
- Situacija je postajala sve napetija. Pas je uporno stajao između nje i vrata, kao da pokušava da je zaštiti od nečega što nije mogla vidjeti. Dok je Laura bila zbunjena, telefon je zazvonio. Na drugoj strani je bio policajac koji joj je, bez puno objašnjenja, naredio da ostane unutra i da nikako ne izlazi. Prije nego što je imala priliku da postavi bilo kakva pitanja, sirene su počele da paraju tišinu. Ubrzo je na njenu ulicu stigla policija, blokirajući cijelo područje. Policajci su brzo osigurali okolinu, a Laura je stajala u svom domu, drhtajući, dok je pas i dalje bio uz nju, spreman da je zaštiti. Kasnije, policajac je otkrio da je pod njenim automobilom bila postavljena eksplozivna naprava, koja bi se aktivirala čim bi pokušala da upali vozilo.
- Iako je bila šokirana, Laura nije imala nikakve osobne neprijatelje. Ipak, istraga je otkrila da je razlog napada bio njeno nedavno prijavljivanje finansijskih nepravilnosti na poslu. Time je nesvjesno otkrila mrežu kriminalaca koji su pokušavali da sakriju svoje aktivnosti. Iako nije bila direktna meta iz lične mržnje, njeno prijavljivanje je predstavljalo prijetnju za ljude koji su pokušavali da zaštite svoje ilegalne poslove. Kasnija hapšenja odgovornih osoba bila su posljedica sigurnosnih kamera, ali psihološki efekti tog dana ostali su sa njom mnogo duže.
Sedmice koje su uslijedile bile su teške za Lauru. Nije mogla da se oslobodi stalnog osjećaja straha, nesanice i napada anksioznosti. Osjećala je gubitak sigurnosti, i trebalo joj je mnogo vremena da ponovo izgradi povjerenje u svakodnevicu. Iako su je ljudi nazivali hrabrom, ona je smatrala da je jedino osjetila duboku zahvalnost prema svom psu. Ispostavilo se da je Ranger svojim razvijenim čulom mirisa detektovao eksplozivnu napravu mnogo prije nego što bi ona bila otkrivena tehničkim sredstvima. U tom trenutku, pas nije bio samo njen odani pratilac – bio je heroj.
Sjećanje na to jutro često je dolazilo Lauri u misli. Zamišljala je kako je opasnost mogla da dođe u tišini, bez vidljivih tragova. Nisu svi signali upozorenja glasni ili očigledni. Nekada, upozorenje može doći u obliku tišine, kao što je bio slučaj s njenim psom. Ranger, iako nije razumio kriminal ili prijetnje, osjećao je opasnost i učinio sve što je mogao da je zaštiti. Ova priča nas podsjeća na važnost instinkta, posebno kod životinja, koje često mogu osjetiti ono što ljudska percepcija ne može
