Život Jovo Maksić ne može se ispričati kroz nekoliko uloga ili nagrada, jer njegova priča počinje daleko od reflektora, u skromnom selu Plavno podno Dinare, gdje su dani prolazili sporo, a život se učio kroz rad, prirodu i porodične vrijednosti.
- Odrastanje u takvom okruženju oblikovalo je njegov karakter mnogo prije nego što je uopće pomislio na glumu. Djetinjstvo ispunjeno livadama, životinjama, pomaganjima roditeljima i igrom bez velikih ambicija dalo mu je ono što će kasnije smatrati najvećim bogatstvom – čvrsto uporište i osjećaj pripadnosti. Ljudi iz tog kraja pamte ga kao tiho, radoznalo dijete koje je znalo satima posmatrati svijet oko sebe, ne sluteći da će upravo ta radoznalost jednog dana prerasti u umjetnost.
Već sa četrnaest godina napušta selo i odlazi u Knin na školovanje, što je za dječaka iz malog mjesta bio ogroman korak. Grad mu donosi nova poznanstva, nove izazove i prvu veliku ljubav. U tim godinama život mu se činio jednostavan – škola, mladalačke nade i osjećaj da je budućnost pred njim.
- Međutim, početak devedesetih brutalno prekida tu iluziju. Rat razdvaja ljude, briše planove i ostavlja rane koje se ne vide spolja. Ljubav od koje je očekivao cijeli život ostaje iza linija koje su preko noći postale granice, a Jovo se suočava s realnošću kakvu nijedan mladić ne bi trebao upoznati. Ipak, u tom mraku ne gubi vjeru da će se putevi jednog dana ponovo spojiti.
Prema pisanju domaćih medija poput RTS-a, koji je u više navrata govorio o njegovim životnim prelomima, upravo su ratne godine bile trenutak kada se u njemu učvrstila odluka da istraje u onome što voli, bez obzira na okolnosti. Nakon svih lomova, sudbina mu donosi nevjerovatan obrt – godinama kasnije, sasvim neočekivano, ponovo se susreće s ljubavlju iz mladosti, ovaj put u Banjaluci. Taj susret nije bio samo emotivan, već i sudbonosan. Počinju zajednički život, grade porodicu i vraćaju izgubljeno povjerenje u budućnost. Rođenje kćerke Isidore 1997. godine, a potom i sina Rastka nekoliko godina kasnije, daje njegovom životu novu svrhu. Porodica postaje njegov oslonac, ali i tiha snaga iza svakog uspjeha.
- Put prema glumi, međutim, nije bio nimalo lak. Studije na Fakultetu dramskih umjetnosti donijele su novo razočaranje – talenat i trud nisu uvijek dovoljni za egzistenciju. Da bi preživio, radio je na građevini, miješao beton i prihvatao fizički težak posao, dok su snovi o pozorištu čekali svoje vrijeme. Taj period često ističe kao jedan od najvažnijih u životu, jer ga je naučio strpljenju i poniznosti. Rad na mešalici i rad na sceni za njega su bili dio istog puta, jer je u oba slučaja znao da ništa ne dolazi bez napora. Gluma nije bila bijeg od stvarnosti, već njen nastavak drugim sredstvima.
- Kako su godine prolazile, uloge su dolazile polako, ali sigurno. Publika ga prepoznaje po snažnim, emotivnim likovima u filmovima i serijama, a posebno se izdvaja njegov angažman u projektima koji su ostavili dubok trag na domaćoj kulturnoj sceni. Ipak, nikada nije dozvolio da uspjeh promijeni njegov odnos prema životu. Nagrade i popularnost za njega nisu bile cilj, već posljedica rada, a privatno je ostao isti onaj čovjek iz Plavna koji cijeni jednostavne stvari. U intervjuima često naglašava da je najveći uspjeh to što je uspio sačuvati porodicu i dostojanstvo.
Kako navode domaći izvori poput Politike i Blica, Maksić se izdvaja među glumcima upravo zbog toga što nikada nije pristao na brzopoteznu slavu. Njegova karijera rasla je tiho, ali stabilno, paralelno s porodičnim životom u Beogradu, gdje se i danas trudi pronaći ravnotežu između scene i svakodnevice. Život u glavnom gradu nosio je nove izazove, ali i odgovornost da se ostane dosljedan sebi. Skromnost, solidarnost i radne navike ostali su njegove osnovne osobine, bez obzira na to koliko se profesionalni okvir širio.
- Danas, kada se osvrne unazad, njegova priča djeluje kao mozaik sastavljen od gubitaka, upornosti, ljubavi i vjere u bolje sutra. Rat mu je uzeo mladost, ali mu nije slomio duh. Teški poslovi nisu ga udaljili od snova, već su ga naučili koliko vrijede. Porodica mu je dala snagu da istraje i onda kada je bilo najteže. Svaka uloga koju odigra nosi dio njegovog ličnog iskustva, što publika prepoznaje i cijeni.
Prema analizama i osvrtima koje su objavljivali kulturni portali i emisije u Bosni i Hercegovini i Srbiji, njegova biografija danas se često navodi kao primjer da se uspjeh ne mjeri samo brojem uloga, već i načinom na koji čovjek prolazi kroz život. Jovo Maksić nije samo glumac – on je svjedok jednog vremena, suprug, otac i čovjek koji je uspio ostati svoj, uprkos svim lomovima koje mu je sudbina namijenila. Njegova priča ostaje snažna poruka da se istrajnošću, strpljenjem i ljubavlju mogu premostiti i najdublje podjele
