Pekara “Kod Huse”, smještena na Vratniku, oduvijek je bila mjesto koje je nosilo miris života i zajedništva. Nekada su se u ovoj maloj pekari pečeni somuni i kifle sa susamom koji su bili simbol svakodnevne borbe i nade.
- Međutim, vremena su se promijenila, a sa njima i sudbina ove pekare. Huso, stari pekar čije su ruke bile deformirane od dugogodišnjeg mijesanja tijesta, sjedio je na drvenoj stolici, gledajući u pod, suočen sa teškom stvarnošću. Niko više nije dolazio kao nekada. Zbog ogromne konkurencije od strane velikih trgovinskih lanaca, prodaja je pala, a Huso je gledao kako njegova pekara polako propada. Poluprazne police i račun iz banke sa upozorenjem o oduzimanju imovine samo su naglašavali njegovu situaciju.
Sjećanja na prošlost bila su ono što je držalo Husu u životu. Rat je prošao, ali glad nije. Sjećao se malog dječaka Adnana, ratnog siročeta, koji je svakog jutra, prije nego što je išao u školu, stajao pred pekarom i gledao u vruće kifle i somune. Adnan nikada nije prosio, a Huso bi svaki put, kad bi ga ugledao, izašao i dao mu hranu, govoreći: „Platićeš kad budeš imao“. Adnan je bio ponosan, nije tražio ništa više. Godine su prolazile, a Huso nikada nije naplatio taj dug, smatrajući ga samo malim gestom dobrote.
- No, prošlo je dvadeset godina. Pekara je bila pred zatvaranjem, a Huso je sve više gubio nadu. Međutim, jednog dana, ispred pekare parkirao se luksuzni auto. Čuo je snažan zvuk motora koji je prekinuo tišinu. Zaustavio se crni džip, a iz njega je izašao muškarac u skupom odijelu. Huso je pomislio da su došli izvršitelji, da će mu oduzeti preostalu imovinu. No, čovjek nije došao zbog toga. Ušao je u pekaru, skinuo sunčane naočale i pogledao Husu. Huso nije mogao vjerovati, ali tada je prepoznao Adnana, dječaka kojem je nekada davao hranu. Adnan je sada bio odrasli čovjek, uspješan i bogat, ali nije zaboravio dobrotu koju mu je Huso pružio.
Adnan je došao da vrati dug. Huso je bio zatečen, nije mogao vjerovati. Ali Adnan nije samo vratio dug u novcu. Otkupio je sve Husoove dugove, otkupio je njegov kredit i sve što je bilo potrebno da pekara ponovo krene s radom. „Tvoj vrući somun je mene održao u životu, a kamata na ljudskost je najveća na svijetu“, rekao je Adnan. Spustio je novac na stol, doveo radnike, a pekara je postala opet njegov ponos. Adnan je, na kraju, Husi omogućio da se opusti i uživa u životu koji je zaslužio, bez brige o dugovima.
- Svi oni koji su prolazili kroz ovu mahalu toga dana mogli su osjetiti miris sreće i nade koji je ponovo zavladao pekarom. Huso i Adnan su zajedno pekli kifle u staroj peći, smijali se i razmjenjivali sjećanja. Neki su stajali i gledali kako se život vraća na svoje mjesto, dok je starac u prljavoj kecelji i milioner u skupom odijelu dijelili isti somun. Iako je vrijeme prolazilo, ta priča o prijateljstvu, ljubavi i ljudskosti ostala je nepobjediva. Ta dobrota koja je, na prvi pogled, mogla izgledati kao mala gesta, pokazala je da se uvijek vraća uzvodno, kad-tad.
Slični primjeri velikih ljudskih gesti i dobrote možemo vidjeti u brojnim pričama iz naše zemlje. Na primjer, priča o učiteljici koja je kupila čizme učeniku koji nije imao novca da ih kupi, a kasnije se, kad je postao uspješan, vratila i pomogla njoj, govori o važnosti međusobne podrške u životu. Takođe, priče o ljudima koji pomažu jedni drugima, bez obzira na to koliko je teško, čine našu zajednicu jačom. Takvi trenuci su svijetli primjeri hrabrosti i dobrote, koji nas podsećaju da je najvažnija stvar u životu biti tu jedni za druge, u dobrim i lošim vremenima.
Ove priče često služe kao podsjetnik da je ljubaznost i humana pomoć najbolja investicija u zajednicu. Iako novac i materijalne stvari mogu doći i otići, ljudska solidarnost i ljubav prema drugima ostaju najvredniji darovi koje možemo dati jedni drugima
