Žene koje svakodnevno ulažu nevjerojatan trud u svojim životima, prečesto ostaju nezapažene. One su te koje od zore do zalaska sunca jure kroz svoje obaveze balansiraju između karijere, obitelji, prijateljskih i društvenih obaveza, često bez da im se pruži minimalna pomoć ili zahvalnost.
- Ove žene, koje često sebe stavljaju na posljednje mjesto, uprkos tome što obavljaju nevjerojatan broj zadataka, često doživljavaju izostanak prepoznavanja od strane drugih. U tom procesu, gubi se njihova emocionalna ravnoteža, njihova unutrašnja snaga, a društvo im čini nepravdu time što ne cijeni njihov neprekidni rad.
Ovaj scenario koji se viđa u stvarnom životu podsjeća nas na jednu vrlo moćnu drevnu arapsku priču koja na izuzetno snažan način objašnjava dinamiku žrtvovanja i prepoznavanja truda. U ovoj priči, starac Abdullah proveo je godine svog života u pokušaju stvaranja jezera u sušnoj pustinji.
- On je danima i noćima, unatoč nevjerojatnoj iscrpljenosti, kopao ogromnu rupu, vjerujući da će to dovesti do stvaranja oaze u kojoj će uživati njegova obitelj i buduće generacije. Kroz devet godina neumornog rada, stvorio je prelijepo jezero koje je privuklo posjetitelje iz raznih krajeva svijeta, a svi su hvalili njegov trud i postignuće.
Međutim, unatoč svim pohvalama i divljenju, starac je izražavao duboko nezadovoljstvo. Naime, kako su godine prolazile, ljudi su počeli dolaziti do jezera, ali umjesto da ga poštuju, počeli su zanemarivati njegov rad. Čistili su noge u njegovim vodama, prali odjeću, iako je on cijeli svoj život uložio u stvaranje ovog čuda prirode. Ono što je nekoć bilo savršeno i bistro, s vremenom je postalo zamućeno.
- Starac je shvatio da, unatoč tome što je stvorio nešto nevjerojatno, ljudi nisu prepoznali njegov trud niti su ga cijenili na način na koji je zasluživao. Svojim posjetiteljima je rekao: “Nisam ja jedini koji je stvorio ovo jezero. Bog je taj koji je odredio da voda bude tu. Ako ljudi ne cijene ono što je stvoreno, oni će uvijek smatrati da je to nešto samo po sebi razumljivo.”
Ova arapska priča duboko rezonira s mnogim ženama koje svakodnevno ulažu trud u svoje obitelji i poslove, ali ih društvo ne vidi ili ne prepoznaje. Često su žene te koje preuzimaju odgovornost za sve, boreći se u tišini, dok drugi ne vide njihove napore. Kad bi netko pitao njezinog partnera ili obitelj koliko je žena zapravo žrtvovala za obitelj, odgovor bi bio često hladan, pa čak i ironičan, u smislu: “Pa što, sve može ona.” Na taj način, vrijednost koju žena ima u svojoj obitelji, na poslu, u društvu, nije prepoznata dok je ne bi zamijenila neka velika, vanjska nagrada ili priznanje.
- Jedan od ključnih problema u ovom scenariju jest da ljudi, uopće, ne prepoznaju koliko je žrtva tih žena stvarno važna. Kad se neko daje u potpunosti za druge, tražeći od njih ništa više osim osnovne zahvalnosti, to je znak unutrašnje snage i posvećenosti. Nažalost, kad ne prepoznajemo i ne cijenimo taj trud, možemo lako doći u situaciju gdje se ne poštuje ništa što je netko stvarao, koliko god to bilo izvanredno ili korisno za društvo. Samo tada, kroz priznavanje truda i žrtve, možemo izgraditi društvo koje uistinu razumije što znači biti odgovoran, posvećen i žrtvovati se za druge.
U isto vrijeme, ovo nas podsjeća na važnost prepoznavanja vrijednosti u svakodnevnim stvarima. Žene, baš kao i Abdullah u arapskoj priči, zaslužuju da budu prepoznate ne samo kroz rezultate svojih napora, već i kroz unutrašnji trud i posvećenost koju ulažu svakodnevno. Kad ne prepoznajemo ovu vrijednost, ostajemo bez smisla i dubokog poštovanja prema onome što čini cijelo društvo. Svi moramo naučiti prepoznavati trud drugih i odati im priznanje jer samo tada možemo stvarati društvo koje je temelji na međusobnom poštovanju, ljubavi i uzajamnoj zahvalnosti.
Na kraju, priča Abdullah-a nas podsjeća na još jednu veoma važnu lekciju – ako vi ne prepoznate svoju vrijednost, ne možete očekivati da to učine drugi. Kad započnemo prepoznavati vlastitu unutrašnju snagu i žrtvu, tada će to početi prepoznavati i oni oko nas. Dakle, iako nikada ne smijemo zaboraviti raditi i ulagati trud, također je važno da prepoznamo kada trebamo stati, da zatražimo pomoć i podršku te da tražimo priznanje za naš naporan rad
