U hodnicima javnih bolnica često se miješaju tišina, umor i neizvjesnost, ali tog jutra atmosfera je bila posebno teška. Amra, penzionisana učiteljica u šezdesetim godinama, sjedila je na tvrdoj plastičnoj stolici i strpljivo čekala vijest koja joj je mogla promijeniti život.
- Njeno srce je bilo slabo, terapije skupe, a penzija mala. Svaki sat čekanja na listi za operaciju bio je novi udarac nadi. Medicinski tehničar joj je, gotovo mehanički, ponovio da su termini popunjeni mjesecima unaprijed i da može samo doći ponovo, nadajući se da će neko odustati.
Za nju april nije bio samo mjesec na kalendaru, već pitanje hoće li do tada uopće izdržati. Dok je gledala u svoje stare, pažljivo očišćene cipele, misli su joj same pobjegle daleko u prošlost, u vrijeme kada je njen posao bio učionica, a najveća briga dobrobit djece.
- Tri decenije ranije, tokom jedne od najhladnijih ratnih zima u Sarajevu, Amra je bila učiteljica razreda punog djece koja su se, uprkos svemu, trudila da ostanu djeca. Među njima je bio i Tarik, tih i povučen dječak iz zadnje klupe. Dok su druga djeca u školu dolazila u toplim čizmama, on je svakodnevno gazio snijeg u laganim, iznošenim patikama. Đon mu je bio napukao, voda je ulazila, a ispod klupe se skupljala mala lokva. Djeca znaju biti okrutna u svojoj iskrenosti, pa su ga ponekad zadirkivala, ne shvatajući koliko ga to boli. Amra je vidjela više od mokrih čarapa – vidjela je stid, hladnoću i pokušaj da ostane neprimijećen. Znala je i da dolazi iz porodice koja nema ni za osnovno, ali i da bi otvorena pomoć pred drugima slomila njegov ponos.
Tada je donijela odluku koja joj se činila jedinom ispravnom. Iako je i sama živjela skromno, potrošila je veći dio plate na tople zimske čizme. Nije ih dala otvoreno, niti uz riječi sažaljenja. Smislila je način koji će dječaku sačuvati dostojanstvo. U njegov ormarić ostavila je kutiju s porukom da je riječ o nagradi za školski sastav. Nije bilo važno što sastav nije bio najbolji, važno je bilo da Tarik prihvati poklon bez osjećaja da mu je neko udijelio milostinju. Sutradan je ušao u učionicu drugačijim korakom – uspravnim, sigurnijim. Njegov tihi pogled zahvalnosti bio je za Amru veća nagrada od bilo koje pohvale.
- Prema pisanju domaćih portala poput Oslobođenja, ovakvi tihi, nenametljivi gestovi prosvjetnih radnika često ostaju nevidljivi javnosti, ali ostavljaju duboke tragove u životima djece. Amra tada nije ni slutila da će se njeno djelo pamtiti decenijama. Vratimo se u bolnički hodnik, gdje su je iz sjećanja trgnuli ubrzani koraci ljekara. Na čelu kolone bio je načelnik klinike, poznat po strogosti i profesionalnoj distanci. Amra se povukla u sebe, ne želeći nikome smetati. Međutim, upravo tada se desilo nešto neočekivano. Doktor je zastao, pogled mu je pao na njene cipele, a zatim na lice. U tom trenutku, hladna profesionalnost je nestala.
Njegov glas, koji je obično odjekivao naredbama, postao je tih i topao dok je izgovorio njeno ime. Pred zaprepaštenim osobljem, načelnik klinike je kleknuo ispred starice i uzeo joj ruke. Otkrio je da je on Tarik – dječak iz zadnje klupe, onaj s mokrim nogama i “nagradom” za sastav. Amra je zanijemila, pokušavajući da u sijedom, uspješnom ljekaru prepozna dječaka kojeg je nekada grijala malim činom dobrote. On joj je priznao da je sve znao, da nikada nije zaboravio ni čizme ni način na koji mu je sačuvala ponos.
- Prema analizama koje je objavljivao Klix.ba, mnogi ljekari danas ističu da su ih upravo učitelji i profesori naučili prvim životnim lekcijama, a ne samo gradivu. Tarik je to tog dana jasno pokazao. Okrenuo se kolegama i bez ustručavanja rekao da bez te žene možda nikada ne bi zavolio školu ni ljude. Nije mu dala samo toplinu za noge, već vjeru u čovječnost. U tom trenutku, hijerarhija bolnice prestala je postojati. Ostala je samo priča o dugu koji se ne mjeri novcem.
Bez mnogo rasprave, donio je odluku. Otkazao je obaveze, naredio pripremu sale i preuzeo odgovornost da lično operiše Amru. Kada je neko pokušao spomenuti liste čekanja i procedure, presjekao je kratkom rečenicom da za nju pravila ne važe. Za njega, ona nije bila pacijentica, već učiteljica koja mu je promijenila život. Držeći je pažljivo pod ruku, poveo ju je prema odjelu, dok su joj suze tiho klizile niz lice.
Kako je kasnije komentarisao jedan prilog Federalne televizije, ova priča je snažan podsjetnik da se dobro nikada ne gubi, već samo čeka pravi trenutak da se vrati. Amra tog dana nije ušla u operacionu salu kao još jedno ime na kartonu. Ušla je kao simbol svega onoga što obrazovanje i ljudskost mogu biti. Njen životni ispit, položen davno u jednoj hladnoj učionici, vratio joj se u trenutku kada joj je bio najpotrebniji. Jer ponekad je dovoljno malo da se nekome promijeni cijeli svijet – i da se taj svijet, jednog dana, vrati nazad
