Ova priča, iako jednostavna na prvi pogled, nosi duboku poruku o predrasudama, ljudskosti i unutrašnjim borbama koje ne možemo uvijek uočiti na površini. Na prvi pogled, svi bismo Luciju mogli smatrati uspješnom i bogatom ženom, dok je barba Šime bio samo prosjak, marginalizirani lik čije ponašanje se činilo poznatim i predvidljivim.
- Međutim, istina koju Lucija otkriva mijenja njezinu perspektivu na svijet zauvijek.Lucija, mlada vlasnica cvećare „Magnolija“ u glavnom gradskom trgu, bila je poznata po svom elegantnom stilu života i prestižnom poslovanju. Cvećara koju je vodila bila je simbol luksuza i prestiža, mjesto gdje su dolazili ljudi iz svih dijelova grada. Ipak, svaki dan započinjao je istim prizorom – na vratima njene radnje stajao je barba Šime.
Bio je lokalni prosjak, uvijek prepoznatljiv po svom starom mornarskom kaputu i mirisu jeftinog vina. Iako je njegov izgled uvijek izazivao gađenje kod Lucije, on je svakodnevno dolazio s istim zahtjevom – kupiti jednu crvenu ružu za sitniš. Lucija ga je obično primala sa smijehom, gledajući ga s podsmijehom i ismijavajući ga zajedno s prijateljima, dok je on, bez obzira na njenu indiferentnost, uvijek mirisao ružu kao najdragocjeniji predmet.
- Ovaj odnos između Lucije i Šime trajao je tri godine, sve dok jednog dana nije došlo do dramatične promjene. Na dan kad je grad bio pogođen nevremenom, barba Šime je kasnio s dolaskom, izgledajući još slabije nego inače. Bio je drhtav, blijed i jedva je mogao stajati na nogama. Iako je bio nekoliko kovanica siromašniji nego obično, njegova želja da kupi ružu nije nestala. Lucija, iako nije imala namjeru da mu proda cvijet, ipak je popustila, prešla preko pulta i dala mu cvijet. Tog dana, izreka koju je barba Šime izgovorio, nazivajući je „kćeri“, duboko je dirnula Luciju, ali nije odmah shvatila značenje tih riječi.
Lucija nije mogla zanemariti neobičnu emociju koja je zračila iz njegovih očiju, pa je odlučila slijediti ga, iako nije znala šta će otkriti. Krenula je za njim kroz uske uličice grada i pratila ga sve do starog gradskog groblja, gdje je stajao pred spomenikom. Tada je Lucija ugledala ime na spomeniku koje ju je šokiralo – ime njene majke, žene koju je znala samo iz priča i sjećanja. Barba Šime nije bio samo prosjak, on je bio njen biološki otac, čovjek koji je žrtvovao sve, uključujući svoju obitelj, kako bi joj omogućio bolji život daleko od siromaštva i borbe. Iako nije mogao ostati uz nju, svaki dan je dolazio u cvećaru, simbolizirajući svoju neizmjernu ljubav prema njoj i njenoj majci kroz ruže.
- Lucija je shvatila da je njen život, kao i život njenog oca, oblikovan ljubavlju i žrtvom. Barba Šime nije mogao reći riječi koje je želio reći, ali kroz svoju svakodnevnu naviku, on je pokazivao koliko je volio svoju kćer i majku, unatoč tome što su ga svi vidjeli samo kao siromašnog prosjaka. Na kraju, kada je umro, njegova smrt bila je ispunjena mirom jer je bio s ženom koju nije mogao zaboraviti.
- Ova priča nosi snažnu poruku o tome kako predrasude često oblikuju naše mišljenje o drugima, ne dopuštajući nam da vidimo dublje istine koje se kriju iza vanjskog izgleda. Lucija je, nakon što je saznala istinu, promijenila svoj pogled na svijet. Više nije smatrala svog oca prosjakom, već osobom koja je cijeli život nosila unutrašnju borbu i žrtvu. U svojoj cvećari, Lucija je sada postala drugačija osoba. Svako jutro, umjesto da prodaje ruže, ona donosi crvenu ružu na grob svojih roditelja, a kad netko dolazi u njezinu radnju s nekim životnim teretom, ona im daje cvijet i šuti, govoreći samo: „Ovo je od barba Šime“.
Ova priča nas podsjeća na važnost razumijevanja ljudi oko nas i opasnost od predrasuda koje često dolaze iz nesvjesnog straha i nerazumijevanja. Mnoge društvene studije ističu kako površna mišljenja o siromašnima ili marginaliziranim grupama često proizlaze iz našeg nesvjesnog odbijanja da se nosimo s vlastitim nesigurnostima. Psiholozi često napominju da ljudi imaju tendenciju osuđivati druge jer nemaju dovoljno informacija ili su skloni procjenjivati na temelju društvenih normi i površinskih stajališta. Stručnjaci iz socijalne psihologije kažu da bi pravi pristup bio nastojati razumjeti druge, umjesto da ih samo procjenjujemo.
- Prema domaćim stručnjacima za socijalnu psihologiju, često se zaboravlja važnost razumijevanja svakog pojedinca i njegovih unutrašnjih borbi. Kad prestanemo osuđivati ljude na temelju vanjskog izgleda i društvenih normi, stvorit ćemo društvo u kojem je prihvaćanje i suosjećanje jače od predrasuda i straha.
Ova priča je također dobar primjer kako predrasude mogu utjecati na naše ponašanje prema onima koje smatramo nižima od nas, te koliko je važno imati sposobnost suosjećanja i razumijevanja onih koji možda nisu u najboljoj situaciji. Uči nas kako je važno ne donositi zaključke prema prvim dojmovima i kako svaki čovjek nosi svoju unutrašnju priču koja nije uvijek očigledna
