Roditeljska ljubav, koja ne prestaje ni kad djeca odrastu, dobija novu, tišu, ali ne manje važnu dimenziju. Ova priča je ispričana iz ugla oca, čovjeka koji je i dalje, unatoč tome što su prošli mnogi trenuci, bio duboko posvećen svojoj kćerki.
- Biti roditelj znači ne samo odgajati, već i biti prisutan u životu svoje djece, čak i kad su odrasli.Otac ove priče bio je samohrani roditelj, koji je, nakon gubitka supruge, posvetio svoj život jednoj osobi – svojoj kćerki. Nisu mu bili potrebni svjetla reflektora, ni javljanje javnosti. Sam je odgajao svoju djevojčicu, s ljubavlju i pažnjom, ne previše dramatično, ali uvijek s istinskom brigom.
Njihov odnos nije bio pun riječi, ali je bio prepun međusobnog povjerenja. Iako nije bilo puno verbalne komunikacije, bio je siguran da ona zna da uvijek može računati na njega, i da će, kad dođe vrijeme, ona podijeliti svoje misli i osjećaje s njim.
- Kćerka je sada imala dvadeset dvije godine. Uspješno je završila fakultet, ušla u svijet odraslih i krenula u karijeru. Izvana je djelovala kao mlada žena koja zna što želi od života, ali je, u privatnom životu, bila povučena i zatvorena. Otac nije to smatrao problemom. Poštovao je njezine granice i vjerovao da će se obratiti kad bude spremna. Najvažnija stvar koju joj je uvijek ponavljao bila je – zaslužuješ poštovanje.
Jednog popodneva, dok je otac bio kod kuće i obavljao sitne popravke, kćerka mu je prišla s osmijehom koji nije mogao da ne primijeti. Bio je to osmijeh u kojem je ispod površinske vedrine osjećao nelagodu. Zatražila je da dovedi svog dečka na večeru. U njezinom glasu nije bilo straha, ali bila je prisutna napetost koju otac nije mogao objasniti. No, nije je pitao ništa. Odlučio je da samo promatra, kao što je to radio cijeli njen život.
- Večera je počela mirno. Otac je bio susretljiv i smiren domaćin, dok je mladić, koji je došao, bio uredan, tih i naizgled pristojan. Međutim, njegov osmijeh nije bio iskren. Rukovanje je bilo kratko i hladno. Kako je večera odmicala, otac je primijetio da se kćerka ponaša drukčije nego inače. Uzimala je pribor nespretno, prolijevala vodu, a ruke su joj lagano drhtale. Nije to bila obična nervoza. Otac je osjećao da nešto nije u redu.
U jednom trenutku, dok je pokušavao pomoći, pogled mu je pao ispod stola. Na njenoj nozi bio je veliki, svjež podliv. To nije mogao biti slučajan slučaj. Pogledali su se na trenutak, a ona je pokušala nasmiješiti, ali u njezinim očima bio je strah koji nije mogao da se sakrije. Otac nije reagirao naglo. Iskustvo ga je naučilo da panika nije odgovor. Umjesto toga, smislio je izgovor da ode u kuhinju, te tiho, ali odlučno pozvao pomoć.
- Kada su policajci stigli, mladić je počeo gubiti kontrolu. Pokušao je pobjeći, a sumnjivi predmeti i nervoza su otkrili ono što se skrivilo iza mirne fasade. Tek tada je otac znao da je napravio ispravan korak. Kćerka se tada slomila, suze su napokon izašle, one suze koje je mjesecima zadržavala. Otac ju je zagrlio, bez pitanja, bez riječi. Kasnije mu je ispričala svoju istinu. Veza koja je započela obećavajuće pretvorila se u kontrolu, prijetnje i izolaciju. Podliv nije bio nesreća, već rezultat trenutka kada je pokušala reći “dosta”.
Nakon tog dana, njezin život se polako vraćao u ravnotežu. Terapija i razgovori pomogli su joj da ponovno izgradi svoje samopouzdanje. Otac je shvatio da roditeljstvo ne prestaje kada dijete odraste. Ono se mijenja, postaje suptilnije, ali i zahtijeva veću pažnju. Biti roditelj znači vidjeti i ono što nije izgovoreno, naslutiti potrebnu pomoć prije nego što ona bude očigledna.
- Prema pisanju domaćih portala koji se bave porodičnim odnosima i mentalnim zdravljem, mnoge mlade žene trpe emocionalno ili fizičko nasilje godinama prije nego se usude potražiti pomoć. To se često događa zbog straha i osjećaja srama, koji ih sprječavaju da potraže izlaz iz takvih odnosa. Domaći izvori koji se bave psihologijom ističu da su neverbalni signali, poput promjena u ponašanju, nespretne geste, povučenost, prvi signali upozorenja da osoba prolazi kroz nešto ozbiljno. Nažalost, okolina često zanemaruje te znakove, što može dovesti do pogoršanja situacije.
Domaći mediji također naglašavaju koliko je važna podrška roditelja, čak i kada djeca odrastu. Ponekad, jedan pogled, jedan trenutak pažnje, ili čak nespretno ispušten pribor za jelo može značiti razliku između tišine i spasa. Ljubav koja istinski sluša, uvijek čuje taj tihi poziv za pomoć, čak i kada nije izgovoren. Na kraju, pravi roditelji su oni koji su uvijek tu, i kada je sve izgubljeno, i kad se najviše osjeća potreba za njima
