Verónica Mendoza bila je mlada žena koja je vjerovala da će brak sa svojim izabranikom biti početak sretnog života, ispunjenog ljubavlju i porodičnom srećom.
- Na dan svog vjenčanja, dok je stajala pred oltarom, nije ni slutila da će se njena bajka pretvoriti u noćnu moru, u kojoj će tiho trpjeti nasilje i poniženje. Ova dirljiva priča, koja se odvija u tišini svakodnevnog života, počela je kao priča o ljubavi, ali ubrzo se pokazalo da iza osmijeha, cvijeća i raskošnih haljina stoji duboko ukorijenjena patnja.
Vjenčanje je bilo raskošno, s puno glamura, uz prisustvo uglednih gostiju, svadbenih darova i zlatnih trenutaka koji su obeležavali početak novog života. Verónicina porodica bila je ponosna, ali istovremeno svjesna razlike između nje i njenog izabranika, čiji je bogati i uticajni rod bio garancija otvaranja svih vrata u društvu.
- Njeni roditelji su znali da njihova kćerka ulazi u brak s muškarcem iz sasvim drugog društvenog sloja, ali nisu sumnjali u ljubav koja je, prema njihovom vjerovanju, mogla prevazići sve prepreke. Ipak, iza sreće koju je Verónica osjećala na dan vjenčanja, skrivali su se znakovi upozorenja na koje nije obraćala pažnju.
U mjesecima koji su prethodili vjenčanju, Verónica je počela primjećivati promjene u ponašanju svog budućeg muža. Njegove nagle promjene raspoloženja, zabrane koje su bile prikrivene kao „briga” i komentari koji su je podsticali da šuti, nisu joj ulijevali povjerenje. Iako su ti signali bili očigledni, ona ih je opravdavala stresom i pritiscima svakodnevnog života. Vjerovala je da će se stvari popraviti nakon što postanu porodica, iako su svi ti naznaci već tada ukazivali na problematičan odnos. Ipak, dan vjenčanja bio je dan nade i početak novog života, a Verónica je odlučila da ne dopušta da sitni problemi zasjene taj trenutak. Međutim, ono što je uslijedilo pred stotinama očiju na svadbenoj proslavi, ostalo je zauvijek zapisano u njenoj memoriji.
- Jedan trenutak, samo jedna sekunda, u kojoj su svi svjedočili, a niko nije reagovao, promijenio je njen pogled na brak. Pred svima, muž je udario Verónicu. Bol nije bila samo fizička; bila je to spoznaja da je to poniženje bilo javno i nepopravljivo. Unatoč tome, Verónica je ostala smirena. Pokušala je zadržati osmijeh na licu, progutala je suze i odlučila šutjeti, jer nije željela da njeni roditelji pate zbog toga. Nije htjela da njen sin raste bez oca, pa je odlučila prešutjeti to zlostavljanje. Nasilje je nastavilo tiho obuzimati njen život, ali nikada nije bila u mogućnosti progovoriti o tome. Svaki dan je postajala sve tiša, a njeno dostojanstvo se polako topilo.
Tokom godina koje su uslijedile, nasilje nije prestajalo. Postalo je samo skrivenije, prekriveno slojevima izvinjenja i objašnjenja. Verónica je vjerovala da trpljenjem štiti svoju porodicu, ali u stvarnosti je izgubila samu sebe. Njena veza s mužem bila je obojena kontrolom, strahom i obvezama koje su dolazile iz muževe strane. Nasilje, premda tiho i maskirano, nije prestajalo, a Verónica je sve više gubila osjećaj sigurnosti. Nije željela da njen sin odrasta u atmosferi nasilja, ali isto tako nije znala kako da se oslobodi tog začaranog kruga.
- Prelomni trenutak došao je kad je Verónica shvatila da njen sin odrasta u domu koji nije siguran. Razumjela je da dijete koje svjedoči nasilju ne može učiti prave životne vrijednosti. To je bio trenutak kada je odlučila da progovori. Reakcije na njeno priznanje bile su mješovite; dok su neki ljudi postavljali pitanje zašto nije ranije progovorila, drugi su je bez uvjeta podržali. Najvažniji trenutak bio je taj što je Verónica napokon povjerovala u sebe. U njenoj priči, nasilje nije počelo udarcima, već kontrolom i šutnjom. Prema stručnjacima, upravo to je početak nasilja u mnogim domaćinstvima, gdje se sve počinje manifestirati kroz sitne, ali značajne promjene u ponašanju.
Domaći mediji često izvještavaju o nasilju u porodici i o tome kako se žene suočavaju sa šutnjom zbog straha za svoju djecu i obitelj. Prema pisanju Jutarnjeg lista, mnoge žene ostaju u nasilnim odnosima jer vjeruju da je šutnja najbolji način da zaštite svoju djecu. Međutim, dugoročno gledano, ova šutnja ima duboke psihološke posljedice, kako za žrtvu, tako i za djecu koja odrastaju u takvim uvjetima. Večernji list također ističe da društvena osuda često pada na žrtve nasilja, umjesto na samog nasilnika, što dodatno otežava izlazak iz nasilnog odnosa. Ove informacije naglašavaju važnost prepoznavanja nasilja u njegovim počecima i pružanja pomoći žrtvama, kako bi se spriječilo daljnje zlostavljanje.
Verónica je danas svjesna da nijedan brak ne vrijedi toliko da bi se žrtvovalo dostojanstvo i emocionalna stabilnost. Njena priča služi kao podsjetnik svima onima koji se nalaze u sličnim situacijama da ljubav ne smije biti bolna i da je svaka žrtva nasilja zaslužuje poštovanje, podršku i priliku za novi početak. Nasilje nikada ne prestaje samo od sebe; ono mora biti prepoznato, priznato i zaustavljeno, kako bi se sačuvala sreća i sigurnost u porodici
