U današnjem članku želim ispričati priču koja govori o roditeljstvu, odsustvu pažnje i tihim porukama koje djeca šalju onda kada ih odrasli ne primjećuju. Dugo sam bio uvjeren da sam dobar otac.
- Ne idealan, ali dovoljno odgovoran. Radio sam puno, često i previše, uvjeren da upravo time pokazujem ljubav. Smatrao sam da su sigurnost, materijalna stabilnost i krov nad glavom sasvim dovoljni za jedno dijete. Emocije sam odgađao za neka “bolja vremena”, kada ću imati više prostora i manje obaveza.
Tek kasnije sam shvatio koliko sam se varao.Moj sin je imao tek nešto više od godinu dana kada sam primijetio da se razlikuje od druge djece. Dok su njegovi vršnjaci pravili prve nesigurne korake, padali, smijali se i tražili pažnju odraslih, on je imao neobičnu naviku. Otišao bi do zida u hodniku, stao ispred njega i ostajao tamo potpuno miran. Nekad bi dlanovima dodirivao površinu, nekad bi naslonio čelo, ali uvijek bi bio tih, povučen i odsutan.
- Isprva sam to doživljavao kao bezazlenu fazu. Govorio sam sebi da su djeca radoznala, da ih privlače boje, sjene i zvukovi. Ponekad bih ga podigao, nasmijao ili mu ponudio igračku, a zatim bih se vratio svojim obavezama. Bio sam uvjeren da je sve u redu.
Međutim, ponavljanje nikada nije slučajno, naročito kada su djeca u pitanju.Navika se javljala svakodnevno, u isto vrijeme, uvijek na istom mjestu. Počeo sam osjećati nelagodu, ali sam je potiskivao. Jednog dana, kuća je bila neobično tiha. Bio sam prisutan fizički, ali misli su mi bile zarobljene ekranom telefona i listom obaveza. Tek nakon nekog vremena primijetio sam da mog sina nema u sobi.
- Krenuo sam niz hodnik, gotovo instinktivno, i pronašao ga tamo gdje sam i očekivao – bosog, na hladnim pločicama, kako stoji uz zid. Usne su mu se lagano pomicale, kao da sluša ili pokušava nešto reći. Spustio sam se pored njega, ali nije reagovao. Nije se okrenuo, nije potražio moj pogled.
- Tiho sam mu se obratio, a tada je izgovorio rečenicu koja me je zauvijek promijenila: „Tata, slušaj.“Te riječi nisu bile glasne, ali su bile snažne. U tom trenutku shvatio sam da nisam bio zaista prisutan mjesecima. Bio sam tu tijelom, ali ne i pažnjom. Kada sam prislonio uho uz zid, shvatio sam da on ne sluša zid – sluša glasove s druge strane. Tanki zidovi, komšijske svađe, povišeni tonovi i napetost koju sam ja naučio ignorisati.
Djeca možda ne razumiju riječi, ali savršeno osjećaju emocije.Za njega, ti zvukovi nisu bili samo buka, već strah i nesigurnost. Zid je bio mjesto gdje je pokušavao razumjeti svijet koji mu je bio preglasan. Kada mi je rekao da slušam, nije me pozivao da čujem druge – pozivao me da čujem njega.
- Zagrlio sam ga snažno, prvi put nakon dugo vremena potpuno prisutan. Bez telefona, bez opravdanja, bez žurbe. Te večeri sam dugo razmišljao o tome šta znači ljubav. Shvatio sam da ona nije samo obezbjeđivanje, već i pažnja, smirenost i sposobnost da primijetiš tišinu.Nisam se promijenio preko noći, ali sam postao svjestan. Počeo sam sklanjati telefon kada bi mi prišao, sjedati na pod i slušati ga, čak i onda kada sam mislio da je “premalen da bi razumio”. Jer djeca razumiju više nego što mislimo.
Zid je ostao isti, ali moj sin više ne stoji uz njega. Sada dolazi meni. Gleda me u oči, povlači me za ruku i zna da će biti saslušan. I svaki put kada to uradi, sjetim se te dvije riječi koje su me naučile da su najvažnije poruke djece često tihe, ali presudne
