U današnjem članku pišemo o životnoj priči mlade žene, Vere, koja je krajem 19. stoljeća bila izložena na sajmu, gdje su je prodavali kao robu, lišenu glasa, dostojanstva i prava na izbor.
- Ova priča nas vodi u prošlost, u surovo vreme u kojem su žene, bez obzira na njihov status, često bile smatrane samo kao objekti, a ne kao ljudska bića. Kroz Verinu sudbinu, osvetljava se društvena nepravda i brutalnost tog doba, ali također i nježna nada da čak i u najcrnjim trenucima ljudskost može opstati.
Na sajmištu u Kamenici, smještenom u Gorskom kotaru, pred kraj 19. stoljeća, ljudi su dolazili ne samo trgovati stokom, nego i zbog mračnije strane te manifestacije. Među gužvom, mirisima zemlje i alkohola, bila je i Vera – mlada žena čiji je život već tada bio smanjen na cijenu napisana na zgužvanom papiru. Nije bila tamo iz svoje volje, niti je imala pravo glasa. Bila je izložena kao teret, kao predmet, a ne kao osoba.
- Vera je provela dva dana nepomično, sa umornim tijelom i glavom prekrivenom grubom vrećom od jute. Ova vreća nije bila tu da sakrije njezin sram, već je služila kao oznaka – poruka da se ispod nje nalazi nešto što treba biti skriveno, nešto čega se treba stidjeti. Ljudi su prolazili, zaustavljali se i komentirali, a organizator sajma ju je opisivao kao radnu snagu, bez poštovanja njezine ljudskosti. U njegovim riječima nije bilo zlobe, već okrutnosti iz navike.
Vera je šutjela, ne zato što nije imala što reći, već zato što je naučila da njezin glas ne vrijedi. U sebi je vodila borbu da ne zaplače, da ne pokaže slabost, jer u njezinom svijetu bila je kažnjavana za svaku prikazanu slabost. Međutim, drugi dan, među svim glasovima, pojavio se jedan drugačiji. Smiren, bez poruge. Čovjek koji nije pitao što je ispod vreće, nego koliko traže za nju. To pitanje nije bilo radoznalo, već odlučno.
- Dogovor je bio brz. Zvuk novčića bio je kratak, ali odlučan. Vera je osjetila ruku koja ju je povela – bila je čvrsta, ali ne i gruba. Prvi put, nakon dugo vremena, netko ju je dotaknuo bez namjere da je povrijedi. Iako je strah bio velik, u Verinom srcu pojavila se i nijansa nade, koja je bila skrivena pod težinom straha.
Godinama prije toga, Verin život bio je sasvim drugačiji. Kao dijete, uživala je u igri i smijehu, sve dok bolest nije odnijela njezine roditelje. Ostala je sama, osjećajući se suvišnom u vlastitoj priči. Tetka koja ju je primila, činila je to bez ljubavi, s gorčinom koja je s vremenom postajala sve jača. U toj kući, Vera je naučila da ljubav nije zajamčena, a nježnost je bila označena kao slabost.
- Riječi kojima ju je tetka svakodnevno ponižavala postale su njezin unutarnji glas. Govorila joj je da nije dovoljno, da je ružna, da je samo teret. Vera je pokušavala zaslužiti drugačiji tretman kroz rad i šutnju. Čistila je, kuhala, prala do iznemoglosti, nadajući se barem jednom pogledu koji bi joj rekao da je dovoljna. No, što je više davala, to je bila manje viđena.
Kada je odrasla, odluka je bila donesena hladno i praktično – poslana je na sajam, upisana u registar “mladenki”, kako bi se riješio “problem”. Tetka je čak unaprijed opravdala sramotu, nazivajući Veru nekoga koga treba sakriti. Tako je Vera postala roba, a njezina sudbina službeno zabilježena. Najbolnije nije bilo to što je prodana, već što je povjerovala da to zaslužuje.
- Prema zapisima lokalnih kroničara, ovakvi sajmovi nisu bili rijetkost u ruralnim područjima toga vremena, a žene bez zaštite obitelji često su završavale u sličnim okolnostima. Usmena predaja iz tih krajeva govori o djevojkama koje su “bile dane u tišini”, bez pitanja, bez povratka. Ove prakse su također potvrđene zapisima u općinskim knjigama s kraja 19. stoljeća.
Etnografske bilješke koje se danas čuvaju u regionalnim muzejima spominju praksu skrivanja “nepoželjnih” žena, posebno onih koje nisu odgovarale tadašnjim standardima ljepote ili su bile siročad. Takvi izvori svjedoče o društvu u kojem se vrijednost žene često mjerila njezinom korisnošću, a ne njezinom ljudskošću.
Međutim, priče koje su se prenosile kroz generacije često završavaju drugačije nego što su počele. Pojavljuju se ljudi koji biraju drugačiji put, vođeni vlastitom savješću, a ne masom. Upravo takva kazivanja podsjećaju nas na to da su, i u najmračnijim vremenima, postojali trenuci kada je jedna odluka mogla promijeniti nečiji život
