U današnjem društvu, gdje često zaboravljamo na pravu vrijednost nesebičnosti, priča o djedu Hamidu nudi snažnu lekciju o ljudskom duhu i dobroti. Hamid, starac koji je živio u siromaštvu, svaki dan je pokazivao nevjerojatnu samospoznaju i ljubav prema onima koji su mu trebali pomoć, čak i kada nije imao ništa za sebe.
- Njegova svakodnevna žrtva bila je dirljiva i iznad svega istinska. Svaki dan, uprkos svojoj siromaštini, Hamid bi izlazio iz svoje malene kuće s tepsijom prepunom vruće pite koju je nosio radnicima na obližnjem gradilištu. Iako nije imao mnogo, vjerovao je da bi ono malo što ima trebalo podijeliti s drugima.
Radnici su jeli jednostavne sendviče i često su dolazili do Hamida, zahvalni za njegovu gestu.Hamid nije jeo ni komadić te hrane, žrtvujući se kako bi hranio mladiće, koji su mu nalikovali na njegovu izgubljenu djecu.
- Za njega je hraniti radnike značilo održati uspomenu na svog sina, kojeg je izgubio u ratu. Ta žrtva nije trajala dugo jer, jednog utorka, radnici su primijetili da Hamidova kuća nije bila kao obično. Tepsija nije bila ispred njegove kuće, a svi su primijetili tihu i praznu atmosferu.
Jedan od radnika, Senad, odlučio je otići do Hamidove kuće. Kad je ušao, našao je starca u nesvijesti, a pored njega je stajao stol sa zaboravljenim namirnicama. To je bio trenutak u kojem je radnicima postalo jasno da Hamid svakodnevno žrtvuje svoj obrok da bi hranio druge. Njegov jedini obrok sastojao se od kore starog hljeba i malo vode.Taj prizor duboko je pogodio radnike.Senad je odmah pozvao pomoć, a svi su požurili da mu pomognu.
- Radnici su, zajedno sa šefom gradilišta Jusufom, odlučili učiniti nešto za Hamida. Izgradili su mu novu kuću, popravili sve što je bilo slomljeno i učinili njegov dom sigurnijim. Na kraju su, kao znak zahvalnosti, postavili mramornu ploču s natpisom: “Dom dede Hamida – gdje se dobrota mijesila rukama, a dijelila srcem. Tvoji sinovi s gradilišta.”
- Iako je Hamid bio tradicionalan i nastavio nositi hranu radnicima, oni su mu počeli vraćati ljubaznost. Počeli su mu donositi obroke i brinuti o njemu na isti način na koji je on brinuo za njih. Hamid nije bio samohran, niti gladan, a najvažnija stvar bila je to što se osjećao ponovo voljen i poštovan.
Ova priča nas podsjeća na važnost mali gesta ljubavi i pažnje prema drugima. Hamidova žrtva bila je više od hrane – ona je bila izraz njegove ljubavi prema svijetu, prema mladima koje je hranio. Iako je bio siromašan, njegovo srce je bilo bogato ljubavlju koja se vratila u njegovom najtežem trenutku, kroz ljude koji su mu pružili ljubav i brigu koju je zaslužio.
Svi ti mladi radnici postali su poput njegove izgubljene djece.Iako je Hamid imao samo kruh i vodu, on je svojoj zajednici davao mnogo više: ljubav, pažnju i poštovanje koje je bio voljan podijeliti sa svima.Upravo ove male, ali značajne geste mogu učiniti razliku. Hamidov život i žrtve koje je podnio ne govore samo o siromaštvu i gladi, već o tome koliko snažan može biti ljudski duh i koliko je važno stvarati veze koje nadmašuju materijalne stvari.
