Moja priča počinje onog trenutka kada sam vjerovala da je život napokon krenuo u smjeru o kojem sam sanjala. Bavila sam se dizajnom enterijera u srcu Firence, okružena bojama, prostorima i idejama koje su me nadahnjivale. Sve je djelovalo mirno i skladno, sve dok se u moj život nije ušunjao čovjek koji će ga potpuno preokrenuti. Nikolas.
- Upoznala sam ga na jezeru Komo, na mjestu koje i samo izgleda kao da je izrezano iz neke bajke. Bio je šarmantan, pažljiv, uvijek spreman da ostavi utisak sigurnosti i topline. Govorio je ono što želim čuti, smijao se onako kako sam voljela i nosio samouvjerenost koja me privukla brže nego što sam to željela priznati.
Često je spominjao svog brata blizanca, Nou, čovjeka rođenog bez sluha i glasa. Pričao je s nježnošću i ponosom, naglašavajući kako cijeli život pokušava da mu bude zaštita i oslonac.Govorio je da ga razumije bez riječi.Tvrdio je da mu je brat najvažnija osoba u životu.Izgledalo je kao da mu je porodica iznad svega.
- Takve priče su u meni budile divljenje. Vjerovala sam da samo neko zaista dobar može imati toliku potrebu da brine o svom bližnjem. Zato sam zatvarala oči pred sitnim nelagodama koje sam povremeno osjećala, ubjeđujući sebe da pretjerujem.
Jednog predvečerja, dok je sunce tonulo u vodu i stvaralo zlaćane odsjaje, Nikolas je kleknuo i zaprosio me. Njegove riječi su zvučale kao obećanje mirnog, sigurnog života. Nisam ni slutila da je to zapravo početak moje najdublje obmane.
- Na dan vjenčanja, sve je bilo tiho i jednostavno, baš kako je on želio. Vila u kojoj smo se okupili bila je obavijena blagom maglom, a ja sam, u bijeloj čipkastoj haljini, koračala prema čovjeku za kojeg sam mislila da je moj izabranik. Kada sam podigla veo, pred sobom nisam vidjela Nikolasa. Stajao je njegov brat, Noa, istog lica, ali potpuno drugačije energije. Njegove oči nisu nosile toplinu koju sam poznavala.
U trenutku kada sam izustila pitanje gdje je Nikolas, njegova majka je hladno izgovorila da sam sada Noina žena.U meni se sve slomilo. Osjećala sam se kao da sam postala dio neke tuđe odluke, tuđeg plana, tuđe sudbine.
- Ipak, u danima koji su slijedili, shvatila sam da Noa nije bio moj neprijatelj. Iako nije mogao govoriti, ostavljao mi je male poruke koje su imale više topline nego bilo šta što sam dotad od njih čula.„Ne boj se.“„Nisam kao oni.“U toj kući, koja je izgledala kao da krije više tajni nego ljudi, te male cedulje su bile jedini trag čovječnosti.
- A onda je došla olujna noć koja će promijeniti sve. Nikolas se vratio, bijesan, zahtijevajući da pripadam njemu. Njegova agresivnost bila je prvi put jasno vidljiva, ali Noa je stao ispred mene, pokušavajući me zaštititi. Pokušavao mi je gestovima pokazati da bježim, da se sklonim.
Osjetila sam težinu trenutka, kao da se cijeli njihov životni sukob sručio predamnom. Iza mene se odvijala borba, a ja sam samo čula udarce i prigušene zvuke. Kasnije sam saznala da je Nikolasa odnijelo jezero, a Noa je nestao bez traga.
- Tek mjesecima kasnije, saznala sam strašnu istinu. Porodično naslijeđe je bilo uslovljeno time da se Noa oženi prije tridesete. Ako se to dogodi, Nikolas bi dobio upravljanje imanjem.Sve je bila zamka, ne samo za mene nego i za Nou. On nije htio učestvovati u toj igri, ali Nikolas jeste — i povukao je sve nas sa sobom.
Kada sam pronašla Noine bilješke, male, uredno pisane stranice, shvatila sam razmjere njegove tišine.Pisao je o svojoj boli.O strahu koji je godinama nosio.O tome kako želi da spasi barem nekoga, iako ne može spasiti sebe.Te stranice su mi bile posljednja veza s njim.
Na kraju sam napustila vilu i sve što je pripadalo njihovoj porodici. Ostala mi je samo ta sveska. Ponekad, dok slušam kišu kako udara po prozoru, pomislim da čujem tiho kuckanje — kao podsjetnik da je Noa negdje ostavio dio sebe i da ono najvažnije što mi je pokušao reći nikada nije bilo izgovoreno, već samo zapisano:
„Ne plaši se… još sam ovdje.
