Evelyn je tjednima osjećala nelagodu svaki put kad bi pomislila na majku. Znala je da živi sama u hospiciju, u hladnoj sobi negdje na rubu grada, ali stalno je nalazila opravdanja da odgodi posjet. Posao, obaveze, sin, umor sve je to stajalo između nje i žene koja ju je odgojila. Ipak, mislila je na majku svake večeri i taj tihi osjećaj krivnje polako ju je izjedao.
- Jednog jutra, bez prethodne odluke i bez puno razmišljanja, jednostavno je zatvorila laptop i rekla sebi da više nema pravo bježati od onoga što zna da mora učiniti. Uzela je torbu, sjela u auto i krenula prema mjestu koje je već dugo izbjegavala.
Vožnja nije bila duga, ali činila se beskrajnom. Zgrada hospicija stajala je usred sivog pejzaža, okružena suhim granama i starom ogradom koja je davala dojam napuštenosti. Čim je zakoračila unutra, osjetila je neugodan miris — mješavinu starosti, vlage i jeftinih sredstava za čišćenje.
- Nitko na recepciji nije ni podigao pogled. Sestra za pultom razgovarala je na telefonu, kao da joj je sve drugo samo smetnja. Kad je Evelyn konačno dobila smjer kretanja kroz dugi hodnik, ubrzo je shvatila da je ova ustanova daleko od doma u kojem bi itko želio da mu najbliži provode posljednje dane.
Hodnik je bio mračan. Žarulje su treperile. Zidovi su se ljuštili na više mjesta.Dok je prolazila, iz otvorenih vrata soba vidjela je starce koji sjede u tišini, neke koji leže bez pokrivača i druge koji prazno zure u strop. Sva toplina koju je pokušala zadržati u sebi počela je nestajati.
- Kada je stigla do majčine sobe, pokucala je, ali nije dobila odgovor. Srce joj se stegnulo dok je otvarala vrata. Prizor unutra bio je daleko gori nego što je mogla zamisliti.Soba je bila toliko hladna da joj je dah postao vidljiv. Prozor širom otvoren, radijator ispod njega procurio, a po podu se nakupila hladna voda. Posteljina je bila zgužvana, a jastuk bačen na pod, kao da je nitko danima nije obišao. Majka je sjedila na stolici, pogrbljena, u tankoj spavaćici i prekrivena tek starom, izblijedjelom plahtom. Ruke su joj bile ledene, a prsti plavkasti.
Kad je tiho izgovorila: „Mama…“, starica je podigla glavu i polako se nasmiješila. Glas joj je drhtao, jedva čujan, ali prepoznatljiv. Evelyn je odmah dotrčala do nje, zatvorila prozor i nježno joj grijala ruke.Majka joj je tiho rekla da je molila osoblje za pomoć, ali da su je ignorirali. Da “nemaju vremena”.U Evelyn se nešto slomilo. I nešto probudilo.Istrčala je na hodnik i potražila najbližu sestru, ali naišla je samo na ravnodušnost. Sestra je slegnula ramenima i rekla da nemaju dovoljno osoblja i da „svi ovdje žive isto“. To ju je još više povrijedilo.
- Evelyn je, tresući se od bijesa, jasno izgovorila da je riječ o čovjeku, a ne o brojci zapisanoj negdje u knjizi. Vratila se u majčinu sobu odlučnija nego ikad.U tišini je rekla da je vodi odavde odmah. Nije željela čekati ni trenutka. Majka je, iako slaba, stisnula njezinu ruku. Taj mali pokret bio je dovoljan da Evelyn zna kako je donijela pravu odluku. Pažljivo joj je pomogla obući kaput. Omotala joj je šal oko vrata.Držala ju je kao da je najveće blago na svijetu.
Dok su prolazile kroz hodnik, drugi stariji ljudi gledali su ih u tišini. U njihovim očima bilo je različitih emocija — neki su im poželjeli sreću bez ijedne riječi, drugi su ih gledali s tihom tugom i zavišću, kao da se i oni nadaju da će jednom netko doći po njih.
- Kad su izašle iz zgrade, dočekala ih je toplina dana i lagani povjetarac. Evelyn je u tom trenutku shvatila nešto bolno:Pravi užas nije uvijek u mračnim pričama, nego u tome koliko lako ljudi zaborave one koji su ih voljeli.Držala je majku dok su se udaljavale od mjesta koje nikada više nisu željele vidjeti. Na trenutke se činilo da starica diše lakše. Kao da joj se vraćao dio snage. Kao da je samo čekala da je netko izvede u svijet koji nije hladan i zaboravljen.
Evelyn je znala da predstoji mnogo brige, mnogo težine, možda i puno suza. Ali znala je i nešto drugo — da od toga ne bježi više. Da ne dopušta da joj majka provede i jedan jedini trenutak u mjestu koje nije ljudsko.I dok su hodale prema automobilu, majka joj je tiho šapnula:„Znala sam da ćeš doći.“Evelyn je tada osjetila toplinu koju dugo nije osjetila — ne samo toplinu sunca, već i onu u srcu, onu koja se vrati kada prestaneš bježati od onoga što je ispravno
