„Blic“ prenosi da je lik i djelo Dušanke Kalanj i danas jedno od najneobičnijih poglavlja jugoslovenske televizijske istorije, jer je ova žena, koju su savremenici opisivali kao oličenje otmjenosti i profesionalizma, ostavila mnogo dublji trag nego što je možda mogla da pretpostavi kada je prvi put stala ispred kamera. U vrijeme kada je televizija tek izranjala kao novi medij, ona je postala lice koje je uvodilo milione gledalaca u svijet vijesti.
- Njena pojava kombinovala je mirnoću, sigurnost i rijetku vrstu topline, pa ne čudi što su se mnogi kasnije prisjećali da su upravo uz njen glas učili i navikavali se na ritam savremenog medijskog doba. Iako je početak njenog životnog puta bio daleko od reflektora, njen talenat i unutrašnja disciplina vodili su je ka jednoj od najvažnijih uloga tadašnje jugoslovenske televizije.
Rođena u Šibeniku 1934. godine, odrasla je u porodici u kojoj je ljubav prema jezicima i obrazovanju bila sastavni dio svakodnevice. Kao dijete je sate provodila uz knjige, stvarajući sopstvene male svjetove mašte, ali i razvijajući oštro zapažanje koje će joj kasnije pomoći u karijeri voditeljke. Kada se preselila u Beograd, prema pisanju brojnih izvora, pokazala je potpunu predanost učenju, pa je tako diplomirala engleski jezik i književnost. „Kurir“ navodi da je upravo to obrazovanje bilo kičma njene kasnije preciznosti i jasnog izraza, zbog čega su je kolege često isticale kao uzor generacijama koje su stasavale poslije nje. Takva podloga učinila je da se vrlo prirodno uklopi u svet koji će uskoro postati njena životna pozornica – televiziju.
- Njen susret s Radivojem Lolom Đukićem bio je početak jedne gotovo filmske priče. Prema svjedočenjima savremenika, njegov prvi utisak o Dušanki bio je da pred sobom ima osobu koja nosi onu vrstu harizme koja se ne može naučiti, a bez koje televizija ne može da postoji. Iako je sama u početku imala određene sumnje da li je taj put pravi za nju, trenutak kada je stala pred kameru bio je presudan. Gledaoci su, prema ondašnjim zapisima, već nakon nekoliko pojavljivanja počeli da je prepoznaju, a uskoro i da je vezuju za sam kvalitet Dnevnika. Godine 1958. prvi put je pročitala vijesti iz studija na Sajmu i od tog trenutka postala je lice s kojim se publika povezivala kao s članom porodice. Mnogi novinari iz tog doba opisivali su je kao osobu koja je imala rijetku sposobnost da izgovorom, stavom i prisutnošću stvori osjećaj povjerenja, što je u tada mladoj medijskoj industriji bilo neprocjenjivo.
Na vrhuncu karijere radila je na unapređenju televizijskog novinarstva, vjerujući da voditelj nije samo čitač vijesti, nego prenosilac smisla. Naglašavala je važnost dikcije i pravilnog govora, podsjećajući svoje kolege da je poštovanje jezika jednako poštovanju gledalaca. Često je govorila da svaka rečenica mora imati „dušu“, jer se vijesti ne pamte samo po sadržaju, već i po načinu na koji su izgovorene. „Nova.rs“ ističe da je ona bila jedna od onih koja je od televizije pravila instituciju, a ne samo sredstvo informisanja. Njen glas i držanje postali su sinonim za profesionalnost, a mlađi spikeri su je smatrali živim udžbenikom.
- Kroz decenije rada svjedočila je mnogim događajima koji su oblikovali društvo. Neki od njih bili su veliki, istorijski i dalekosežni, dok su drugi donijeli ličnu težinu koju je nosila bez želje da to dijeli s javnošću. Jedan od najtežih momenata za mnoge njene kolege bio je 23. april 1999. godine, kada je zgrada Radio-televizije Srbije bombardovana. Iako nije bila prisutna u trenutku udara, taj događaj ostavio je duboku sjenku u njenom sjećanju. Izgubljeni životi i trajne posljedice na kolege bili su rana koja se nikada nije potpuno zatvorila. Bez obzira na sve, ona je i dalje ostajala posvećena vrijednostima koje je smatrala najvažnijima: dostojanstvu, ozbiljnosti i odgovornosti.
Nakon povlačenja iz javnog života, ostala je mentor generacijama mladih koji su je rado slušali, jer je govorila tiho, ali argumentovano, i jer je svaku temu tretirala s poštovanjem. Dobila je Orden zasluga za narod, priznanje koje je doživjela kao podsjetnik da se rad isplati onda kada je dosledan, iskren i predan. Iako privatni život nikada nije dijelila sa publikom – ostala je neudata, okrenuta sebi i vrijednostima koje je njegovala od djetinjstva – mnogi su upravo u toj jednostavnosti i odmjerenosti vidjeli njen najveći šarm.
- Preminula je 2010. godine, tiho i daleko od reflektora, ali ostavljajući iza sebe nasljeđe koje i danas inspiriše. „Blic“ ponovo ističe da je njena priča primjer kako se upornošću i vjerom u znanje može izgraditi dugotrajna karijera, čak i u vremenima kada se činilo da su promjene prevelike ili prebrze. Danas se o njoj govori kao o simbolu jednog vremena, ali i kao o osobi koja je premostila jaz između starog i novog pristupa novinarstvu.
Njen rad i dalje je prisutan među onima koji se bave televizijom, ali i među gledaocima koji je pamte kao lice koje je donosilo smirenost u domove. „Nova.rs“ zaključuje da se uticaj Dušanke Kalanj ne mjeri brojem emisija koje je vodila, već načinom na koji je podigla standarde profesije, ostavljajući model po kojem se i danas procjenjuje kvalitet televizijskog nastupa. Priča o njoj podsjeća da mediji nisu samo tehnologija, već i ljudi koji daju smisao svakoj izgovorenoj riječi.
Iako je život završila povučeno, usamljenost nikada nije umanjila veličinu njenog doprinosa. „Kurir“ navodi da se o njoj govori sa posebnom vrstom poštovanja, jer je bila primjer da istinska profesionalnost traje duže od bilo kakve slave. Generacije koje dolaze prepoznaju u njenoj biografiji pouku: da se rad, obrazovanje i integritet uvijek isplate, čak i kada se čini da svijet ide u sasvim drugom smjeru. Tako ostaje prisutna, ne samo u arhivama televizije, nego i u kolektivnom sjećanju kao žena koja je oblikovala način na koji su vijesti ulazile u domove širom nekadašnje Jugoslavije
