U svijetu u kojem je pristojnost često pogrešno shvaćena kao obaveza da uvijek kažemo “da”, mnogi ljudi ne primjećuju kako ih vlastita potreba da ugađaju drugima polako iscrpljuje.
Psiholozi sve češće upozoravaju da pretjerano ugađanje nije znak ljubaznosti, nego često odraz straha – straha da ćemo izgubiti naklonost, poštovanje ili osjećaj pripadnosti. Kada granice prema drugima postanu previše rastezljive, čovjek polako gubi kontakt s vlastitim potrebama i počinje živjeti prema očekivanjima okoline. Upravo tada se javlja ono tiho, ali snažno nezadovoljstvo koje izjeda samopouzdanje i stvara osjećaj da ništa što radimo nije dovoljno dobro.
- Dr. Ivana Marković, beogradska psihoterapeutkinja, ističe da je stalno ugađanje zapravo emocionalna neravnoteža prerušena u brigu za druge. Ljudi koji stalno pokušavaju da udovolje svima oko sebe obično to rade iz želje da izbjegnu konflikt, nadajući se da će biti voljeni ako uvijek budu dostupni i susretljivi. No, kako objašnjava, ta strategija ima visoku cijenu: unutrašnju prazninu i frustraciju, jer kada dajemo više nego što primamo, osjećaj vlastite vrijednosti se neumoljivo smanjuje. Ugađanje postaje mehanizam preživljavanja, a ne iskaz dobrote.
Prvi korak ka promjeni je uspostavljanje granica. Granice nisu zidovi koji razdvajaju ljude, već filteri koji štite ono što nam je važno. Mnogi se boje izgovoriti jednostavno “ne”, jer vjeruju da će time nekoga povrijediti ili izgubiti poštovanje. Međutim, prema istraživanju Hrvatskog psihološkog društva iz 2023. godine, osobe koje redovno komuniciraju svoje granice imaju 50% manji rizik od hroničnog stresa i više osjećaja kontrole nad vlastitim životom. Granice su, zapravo, najviši oblik poštovanja – i prema sebi i prema drugima. Kada ih neko ne priznaje, to ne govori ništa o nama, već o njegovom nedostatku empatije.
- Nakon granica, važno je naučiti prepoznati manipulaciju. Ona rijetko dolazi otvoreno; češće je skrivena iza osjećaja krivnje ili emocionalne ucjene. Ljudi koji manipuliraju često znaju kako izazvati osjećaj dužnosti ili stida kod drugih. Ako se nakon razgovora s nekim osjećate prazno, zbunjeno ili krivo – moguće je da ste bili žrtva upravo takvog ponašanja. Portal “Psihocentar” iz Zagreba navodi da su najčešće fraze manipulatora one koje naizgled zvuče brižno: “Ali ja to radim zbog tebe” ili “Zar ne možeš jednom učiniti ono što ja želim?”. U tim rečenicama se skriva pokušaj kontrole, ne briga. Kada to jednom osvijestimo, otvaramo vrata emocionalnoj slobodi.
Treći korak koji stručnjaci preporučuju je vježbanje asertivnosti. Asertivnost ne znači biti grub ili hladan – ona je sposobnost da se izrazi mišljenje i osjećaj bez straha od odbacivanja. Ljudi koji nauče da govore mirno i odlučno, bez izvinjavanja za vlastitu istinu, počinju graditi stabilnije odnose. Prema istraživanju Univerziteta u Novom Sadu, osobe koje redovno koriste asertivnu komunikaciju imaju manju sklonost anksioznosti i bolju samokontrolu. Kroz jednostavne rečenice poput: “Razumijem tvoje mišljenje, ali ja se osjećam drugačije” ili “Trenutno ne mogu, ali hvala što si me pitao”, čovjek pokazuje da poštuje i sebe i sagovornika. Ta mirna odlučnost često izaziva veće poštovanje nego stotine rečenica izgovorenih da bismo udovoljili drugima.
- No, bez unutarnje sigurnosti sve to teško može opstati. Ljudi koji ne vjeruju dovoljno u sebe skloni su tražiti potvrdu kroz tuđe odobravanje. Kada tuđe mišljenje postane mjera naše vrijednosti, gubimo oslonac i postajemo emocionalno ranjivi. Psiholozi savjetuju da se samopouzdanje gradi kroz male, svakodnevne pobjede – kroz trenutke kada izdržimo pritisak da se opravdavamo ili kada pohvalimo sebe umjesto da čekamo da to učini neko drugi. Portal “Psihologija danas” iz Sarajeva piše da se samopoštovanje ne nasljeđuje, već da se razvija svaki put kada se zauzmemo za sebe, bez obzira na reakciju drugih. U tim trenucima osoba otkriva snagu da bude svoja, a ne odraz tuđih očekivanja.
Sljedeći važan korak je preuzimanje odgovornosti samo za vlastite osjećaje. Empatija ne znači preuzimati tuđe emocije, već razumjeti ih i poštovati bez da nas unište. Kada pokušavamo popraviti sve oko sebe, trošimo energiju na ono što ne možemo kontrolisati. Prava emocionalna zrelost nastupa kada shvatimo da nismo odgovorni za reakcije drugih, sve dok smo bili iskreni i dobronamjerni. Razlika između saosjećanja i samoponištavanja je tanka, ali presudna: prvo liječi, drugo iscrpljuje.
- Psiholozi ističu da sposobnost da kažemo “žao mi je što se tako osjećaš, ali to nije moja odgovornost” predstavlja dokaz emocionalnog sazrijevanja. Ljudi koji nauče postaviti takve granice čuvaju svoj unutrašnji mir i istovremeno održavaju zdrav odnos prema okolini. U društvu koje često glorifikuje “dobrotu” nauštrb lične stabilnosti, ovo je hrabar čin.
U konačnici, pretjerano ugađanje drugima nije plemenitost, već odricanje od sebe. Ono nas polako odvaja od autentičnosti, a svaki kompromis koji pravimo na račun vlastitog mira postaje još jedna mala izdaja prema sebi. Kada osoba nauči reći “ne” bez grižnje savjesti, ona zapravo govori “da” svom zdravlju, dostojanstvu i slobodi. Ljubaznost prestaje biti maska i postaje svjesni izbor.
Kako zaključuju stručnjaci, granice, asertivnost i samopoštovanje nisu sebičnost, već temelj emocionalne ravnoteže. One nas štite od preopterećenja i omogućavaju da budemo iskreni i prema drugima i prema sebi. U svijetu koji stalno zahtijeva prilagođavanje, najveći oblik hrabrosti je ostati vjeran sopstvenim vrijednostima, čak i kad to znači da nećemo svima biti po volji.
Ugađanje drugima nije problem dok god dolazi iz autentične želje da pomognemo, a ne iz potrebe da budemo prihvaćeni. Ali kada to postane navika kojom izbjegavamo sukobe i stičemo potvrdu, ono postaje oblik emocionalnog bjekstva. Tek kada naučimo da naše “ne” ima jednaku vrijednost kao i svako “da”, otkrivamo da ljubaznost ne mora značiti potiskivanje sebe, nego poštovanje koje počinje iznutra.
