Stanojlo Milinković, poznat kao čuveni čiča iz filma „Ko to tamo peva“, bio je čovjek čija je pojava na filmskom platnu bila sve osim obične. Iako se nije profesionalno bavio glumom, niti gravitirala prema slavnim ulogama, njegov glas i izgled učinili su ga nezaboravnim u istoriji domaće kinematografije.
- Publika ga pamti po kratkom, ali snažnom nastupu u kultnom ostvarenju iz 1980. godine, kada je glasno i teatralno pozvao svoju „decu“ da odbrane njegovu njivu od neprijavljenih prolaznika. Ta scena, uzvik „DecoooOOOooo!“, postala je sinonim za vrhunac komičnog trenutka koji ne treba mnogo riječi da osvoji čitavu naciju.
Rođen davne 1909. godine u selu Grabovac, nedaleko od Svilajnca, Stanojlo je veći dio života proveo u tišini zanatskog posla. Bio je limar, čovjek skromnih navika i topline, koji nije ni slutio da će ga jedan filmski trenutak odvesti u legendu. Upravo to ga čini posebnom figurom kulture ovih prostora – nije tragao za slavom, ali ga je ona pronašla. Njegova pojava pred kamerom bila je ispunjena autentičnošću i čovjekom iz naroda, nečim što se teško može naučiti na akademiji. Reditelj Slobodan Šijan prepoznao je tu iskru u njemu kada je Stanojlo, sasvim neočekivano, došao na audiciju za TV projekat. Nije imao glumačku praksu, ali je imao stav, ritam i onu rijetku vrstu harizme koja drži pažnju.
- Domaći izvor: Filmski centar Srbije često podsjeća na ovakve „katkad skromne, ali monumentalne ličnosti“ domaće kulture, ističući kako su mnogi glumci, iako bez formalne umjetničke škole, ostavili značajno naslijeđe u kinematografiji. Na njihovom portalu izdvojeni su brojni tekstovi posvećeni glumcima „iz naroda“, poput Stanojla, koji su ostavili pečat zahvaljujući prirodnoj izražajnosti, pristupu i jednostavnosti. Ovaj centar čuva i digitalizuje brojne arhivske snimke kako bi i nove generacije mogle vidjeti ovakve primjere neočekivane glumačke snage.
- Šijanova odluka da uključi Stanojla u svoj film nije bila slučajna. Osim što je u njemu vidio potencijal za ulogu čovjeka koji brani svoju njivu od prolaznika, u njemu je prepoznao komičnu opreku između „kromanjonskog“ izraza lica i izuzetne duhovitosti i vitalnosti. To je bila gluma koja nije nastala iz tehnike, već iz prirodne iskrenosti i životnog iskustva. Nakon prvog uspjeha uslijedila je saradnja i na drugim filmovima, među kojima se izdvajaju „Kako sam sistematski uništen od idiota“ i vječni klasik „Maratonci trče počasni krug“, gdje je Stanojlo portretisao bunardžiju. Iako su uloge bile kratke, one su, zahvaljujući njegovoj pojavi, postale ključne i upečatljive.
Njegov porodični život bio je jednako bogat kao i karijera, iako mnogo skromniji po tonu. Bio je otac petoro djece i djed trinaestoro unučadi, s kojima je dijelio ne samo vrijeme, već i životne priče, humor i vrijednosti koje se prenose kroz generacije. Njegova kuća je, prema pričama njegove porodice, oduvijek bila puna smijeha i radosti, prirodnog nastavka one energije koju je unosio gdje god se pojavio. Umro je 2000. godine, a iako je doživio pozne godine, legenda o njemu ostala je mladolika u srcima publike.
- Domaći izvor: RTS (Radio-televizija Srbije) u nekoliko je navrata emitovao priloge o ovom skromnom glumcu-amateru, naročito prilikom obilježavanja važnih datuma u domaćoj kinematografiji. U emisiji „Kulturni dnevnik“, novinari su podsjetili javnost na „ličnost koja je iz par kadrova izgradila kultni status“, ističući kako se Stanojlo često vraća u kolektivnu svijest kad god se govori o prirodnom humoru u filmu. Ovakvi prilozi naglasili su kako je njegovo naslijeđe svakako veće od trajanja njegovih scena.
Zašto je Stanojlo Milinković postao ikona, i to gotovo nenamjerno? Možda zato što publika uvijek nađe prostor da nagradi ono što je iskreno, čvrsto ukorijenjeno u stvarnost i bezvremenski duhovito. On je bio simbol čovjeka iz naroda – običnog, ali punog dostojanstva i neponovljivog stila, a upravo to je ono što čini velike priče u umjetnosti: nepretencioznost. Njegove replike i mimika ostaju i danas dio živog, neformalnog naslijeđa – citiraju se, prepričavaju, oponašaju.
Domaći izvor: Muzej Jugoslovenske kinoteke u Beogradu čuva brojne arhive i materijale povezane sa Stanojlovim filmskim pojavljivanjima. Oni ne samo da organizuju retrospekcije, već i kroz svoje izložbe podstiču mlađe generacije da uče o glumcima koji su obilježili domaću scenu bez zvijezda na Bulevaru slavnih, ali s mnogo topline u srcima gledalaca. Prema njima, Stanojlo je više od lika u filmu – on je ličnost koja je definirala jednu epohu humora i autentičnosti.
Njegov život je dokaz da ne treba biti slavan u klasičnom smislu kako bi se ostavio dubok trag. Stanojlo je bio čovjek koji je nosio običnu odjeću, imao navodne jednostavne snove, ali i onaj poseban sjaj u oku zbog kojeg je publika vjerovala svakoj njegovoj riječi, svakom koraku koji je učinio na platnu. U vremenu kada su brzo postajali popularni oni s glasnim nastupima, njegova šapat-komika ostala je vječna – kao dokaz da je dovoljan jedan iskren trenutak pred kamerom da se uđe u legendu.
