U današnjem članku ću vam ispričati priču koja je godinama čuvana iza zatvorenih vrata, priču o jednom gradu, jednoj školi i tajni koja je predugo ostala zakopana.
- U malom gradu, gdje se sve znalo i gdje su se vijesti širile brže nego što bi iko poželio, dogodilo se nešto što je potpuno promijenilo njegove stanovnike. Četiri djevojčice iz jedne generacije srednje škole iznenada su zatrudnjele, a zatim — nestale. Nestanak se brzo pretvorio u misteriju, a misterija u šapat koji je odzvanjao samo noću. Bilo je to davne 1998. godine, no grad je odlučio ćutati i sve gurnuti pod tepih, kao da se nikada nije desilo.
Ipak, zidine škole “Petar Kočić” nosile su svoju težinu. Kao da su zidovi upijali svaki pogled, svaki strah, svaki nestanak. Profesori nisu govorili o tome, a učenici koji bi se usudili spomenuti imena nestalih djevojaka bili bi brzo ušutkani. Jedini koji je i dalje hodao istim hodnicima sve te godine bio je domar Mile, starac sa uvijek istim pogledom — kao da nosi teret koji niko drugi ne vidi. Često je govorio o neobičnim zvukovima iza zidova, ali niko mu nije vjerovao. Sve dok jednog jutra, kada je krenulo renoviranje škole, njegove riječi nisu dobile zastrašujući smisao.
- Dok je probijao jedan od zidova, čuo je šuplji zvuk, kao da nešto postoji s druge strane. Drhtavim rukama, uklanjao je ciglu po ciglu i osjetio hladan zrak kako prodire kroz pukotinu. Kad je otvorio dovoljno prostora da proviri, ugledao je nešto što nijedan čovjek ne bi smio vidjeti. Toliko se uplašio da je pobjegao iz zgrade bez daha, nesposoban da objasni šta je zapravo ugledao.
Sat vremena kasnije, škola je bila puna policije, učenici evakuisani, a direktori u strahu. Iza zida otkrivena je mala prostorija — tjeskobna, bez prozora, obložena starim novinama. Na podu su ležali predmeti koji su pripadali djeci: školske torbe, plišane igračke, čak i male cipelice. No ono što je sve sledilo bile su školске uniforme, uredno složene u uglu, kao tihi spomenik četirima izgubljenim djevojkama.
- U metalnoj kutiji koju je pronašao jedan od istražitelja bile su stare fotografije — sve četiri djevojke nasmijane ispred škole, kao da su bile dio nekog projekta. Na poleđini je pisalo: „Za projekat. Sve će biti u redu.“ Te riječi su odzvanjale kao opomena. O kakvom projektu je riječ? I ko je bio njegov tvorac?
- Mile je, s knedlom u grlu, spomenuo čovjeka kojeg se svi sjećaju: profesora Radovana Ilića, biologa koji je iznenada nestao otprilike u isto vrijeme kad i djevojke. Pričalo se da ga je zanimalo sve što je imalo veze s nasljeđem, genetikom i „biološkim ciklusima“. Kada je jedna od prostorija pokazala još jedan zazidani prolaz, iza kojeg su bile hemikalije, staklenke i bolničke narukvice s imenima djevojaka, sve je postalo jasnije. Na papiru je pisalo: “Faza 1 završena.” Grad je zanijemio.
Priče o tajnim eksperimentima, o pokušajima da se stvori savršen genetski kod, kružile su među ljudima. Nitko nije mogao dokučiti cijelu istinu, ali je bilo jasno da je neko iskoristio nevine živote za nečije mračne ideje. Ubrzo nakon toga, škola je zatvorena i srušena. Na njenom mjestu podignut je park, a u njegovom središtu mali spomenik. Bez imena, samo sa kratkom porukom: „Za one koje su nestale i koje grad više nikada neće zaboraviti.“
- Mile je otišao u penziju, ali nikada nije napustio park. Svakog jutra ostavljao bi svježe cvijeće i sjedao u tišini, čuvajući sjećanje na djevojke. Jednog dana, prišla mu je starica sa starom fotografijom: „Moja je bila prva,“ šapnula je. „Nikada nisam znala gdje da zapalim svijeću. Hvala vam.“
Mile je samo tiho klimnuo, gledajući prema mjestu gdje je nekad stajala škola, sada prekrivenom cvijećem. Zatim je rekao: „Neke tajne ne mogu ostati skrivene. Čak ni iza zida.“
