Kada je imao samo tri godine, Dmitrijev život iz temelja je promijenila jedna slučajna šetnja sa bakom. Tog dana, dok je stajao ispred prodavnice i čekao da kupovina bude gotova, mališan je bio bezbrižan, znatiželjno zagledajući zid kraj sebe.
- Odjednom se pojavila žena u cvjetnoj suknji i nežnim glasom ponudila mu čokoladu. Za dječaka, to je bio trenutak radosti – ali i početak dugog i bolnog poglavlja u njegovom životu. Dok je posezao za poslasticom, žena ga je čvrsto zgrabila za ruku i povela ga u nepoznatom pravcu. Bio je to početak godina koje će Dmitrij pamtiti kao najmračniji dio svog djetinjstva.
Ubrzo se našao u kući punoj stranaca, gdje je vladao haos: omoti od slatkiša bili su razbacani svuda po podu, žene su vrištale jedne na druge, a djeca su trčala i plakala. Očekujući da će se brzo vratiti kući, dječak je ubrzo shvatio da je zapravo žrtva otmice. Bio je samo dijete, preplašeno i zbunjeno, nesposobno da razumije razmjere onoga što se dogodilo.
- U međuvremenu, u gradu je zavladala panika. Baka, shvativši da njenog unuka nema, otrčala je kući, misleći da je možda sam krenuo nazad, u želji da vidi majku. No kako ga tamo nije bilo, počeli su neizvjesni trenuci za cijelu porodicu. Policija je brzo reagovala, plakate s njegovom slikom preplavili su ulice, a svaka kuća, svaki podrum bio je pregledan. Ali uzalud – Dmitrij je bio sakriven pod gomilom krpa, dok su ga otmičari držali začepljenih usta, u strahu od policijske istrage. U tom trenutku, mališan je već počeo naslućivati da je izgubljen u svijetu u kojem niko ne dolazi po njega.
Kako je vrijeme prolazilo, život koji ga je zadesio postajao je sve teži. Dmitar je bio prepušten tiraniji i batinama u tuđoj kući, često prepušten milosti djevojke koja ga je nadzirala i kažnjavala. Nekad bi ga tukla po glavi, drugi put bi mu čak spalila čizmu i zakopala je ispod pepela. Svaki dan se pretvarao u borbu za goli opstanak. Iako mali, pamćenje o toplini doma ga nije napuštalo. Noći bi provodio u suzama, dozivajući majku i braću, a danju bi u sebi zamišljao bijeg i slobodu.
- Najzad, 1993. godine, skupio je hrabrost da pokuša pobjeći. Istrčao je iz kuće i jurio bez cilja, sve dok ga nije zaustavila velika bara. Tu ga je ugledala žena iz susjedne kuće, kojoj je Dmitrij pokušao objasniti ko je i odakle je. Kada je policajac, njen suprug, čuo priču, odmah je prepoznao da pred sobom ima nestalog dječaka koji je mjesecima bio glavna vijest u gradu. Bio je to trenutak oslobođenja koje je Dmitrij čekao gotovo tri godine.
Dmitrij je vraćen majci, ali to nije bio povratak kakvom se nadao. Tuga i krivica zbog njegovog nestanka, kao i smrt bake, potpuno su slomile njegovu majku. Utonula je u alkohol i izgubila roditeljska prava, a djeca su jedno po jedno završavala u domovima za nezbrinutu djecu. Iako je Dmitriju prvobitno dozvoljeno da se vrati kući, nakon kratkog vremena i on je smješten u sirotište. Njegov povratak u porodicu bio je bolan, ispunjen razočaranjem i gubitkom.
- U domu ga nisu zlostavljali. Naučio je ruski jezik, stekao prijatelje i navikao se na novi život, ali osjećaj usamljenosti nije jenjavao. Kada je postao punoljetan, odlučio je da više ne čeka – želio je da pronađe svoju braću i sestru, kako bi bar na taj način ponovo izgradio porodicu. Prva misao bila mu je da kupi računar i krene u potragu putem interneta.
Ubrzo je pronašao svog starijeg brata Ženju, danas uglednog humanitarca iz Nižnjeg Tagila. Ispostavilo se da ga je Ženja takođe tražio, ali nikako nisu mogli da se sretnu. Nakon emotivnog susreta, braća su se čvrsto zagrlila i prisjetila se zajedničkih trenutaka iz djetinjstva, onih kada su skupa vozili bicikl, dijelili hranu i čuvali se od opakih ljudi.
- U potrazi za svojim najmlađim članovima porodice, blizancima, Dmitrij i Ženja saznali su da su kao bebe usvojeni i da su odvedeni u Ameriku. To je bila nova velika prepreka – kako pronaći dvoje ljudi koji više ne nose ista imena, niti žive u istoj zemlji? Sudbina je, međutim, odlučila da ih spoji.
Nakon mnogo pokušaja, Dmitrij je dobio poruku od volonterke iz Amerike koja je radila na spajanju razdvojenih porodica. Obavijestila ga je da je pronašla njegove brat i sestru, koji danas žive u Alabami pod imenima Brena i Šon. Tinejdžeri, iako odrasli u Americi, nisu zaboravili porijeklo, pa su godinama pokušavali da stupe u kontakt s porodicom iz Rusije.
Iako ih je jezik razdvajao, emocije su ih spajale. Dmitrij je bio zahvalan što je napokon osjetio pripadnost i saznao da njegova porodica, iako rasuta širom svijeta, i dalje postoji. Iako prošlost nosi ožiljke, on danas živi boljim životom, prihvatio je tugu i gradi budućnost u kojoj ima svrhu – pronašao je izgubljene dijelove sebe.
