U današnjem članku želim podijeliti priču koja govori o izdajama koje često dolaze od onih od kojih to najmanje očekujemo, a to su naši najbliži.
- Priča o životu jedne žene, koja je, suočena sa nepravdom, odlučila preuzeti kontrolu nad vlastitim životom i pronaći unutrašnju snagu, bez obzira na sve prepreke.Kad su moji roditelji prepisali kuću i zemlju mom rođaku, nisam ništa rekla. Nisam plakala niti se bunila. Jedino pitanje koje sam im postavila bilo je: „Zašto?“ Ništa više. Iako su me u tom trenutku jako povrijedili, nisam znala kako da reagiram, jer je duboko u meni bila pomiješana tuga i osjećaj gubitka. Majka mi je samo slegnula ramenima i rekla: „Pa on ima djecu, ti nemaš. Tebi ne treba.“
Taj trenutak bio je trenutak kada sam prvi put jasno osjetila što znači biti izdana od onih koji su te stvorili. Nisam osjećala tugu zbog toga što mi nisu ostavili ništa materijalno, već zato što su mi svojim riječima i postupcima dali do znanja da vrijedim manje. Da nisam bila dovoljno važna da bi mi ostavili nešto što je imalo vrijednost u njihovim očima. Iako su to rekli samo zato što im se činilo logično, u meni su ti trenuci stvorili duboki emocionalni ožiljak.
Tada sam donijela odluku da napustim taj grad, tu kuću, sve što me podsjećalo na tu izdaju. Otišla sam, odlučila sam se povući iz svega. Nisu me čuli mjesecima. Nisam se javljala. Iako su pokušavali, nisam željela da budem dio tog svijeta, svijeta u kojem nije bilo mjesta za mene, gdje sam bila shvaćena samo kroz prizmu toga što nisam imala djecu, a on je imao.
Tijekom tih mjeseci, radila sam naporno. Uzimala sam stvari u svoje ruke, počela graditi svoj život. Štedjela sam, ulagala u sebe, u svoju budućnost, u vlastitu neovisnost. Niko mi nije pomogao, nisam tražila pomoć. Kupila sam stan. I nije bio samo to, već sam ga uredila onako kako sam ja željela, kako sam osjećala da mi odgovara. Bez da mi bilo tko sugerira, bez da mi netko nameće svoje želje. To je bilo moje, to je bio moj prostor, moj život.
- Prošle su godine. Zaboravila sam na te ljude, na to iskustvo. Zamišljala sam svoj život, izgradila ga onako kako sam željela. Tada je, iznenada, majka nazvala. Obavijestila me da je rođak sve prodao i preselio se. „Nismo znali…“, rekla je. A ja sam joj odgovorila samo jednim jednostavnim rečenicom: „Zato što niste htjeli da znate.“
I to je bila istina. Nisu željeli da znaju. Nikada nisu pokazali stvarni interes za mene. Njihova ljubav je bila lažna, a njihov odnos prema meni bio je zasnovan na onome što su smatrali korisnim za sebe. Ta spoznaja mi je donijela unutrašnji mir. Zatvorila sam jedno poglavlje, ali nisam se okrenula prema prošlosti s tugom. Shvatila sam da nisu imali pravo donositi takve odluke o mojem životu. Shvatila sam da sam ja ta koja ima moć nad svojim životom.
Danas imam mir. Nemam nasljedstvo. Nemam ništa od onog što su mi mogli ostaviti, ali imam nešto puno vrednije – dostojanstvo. To dostojanstvo, koje mi niko ne može oduzeti. Ono je moje, postigla sam ga svojim vlastitim rukama, svojom snagom. I ono vrijedi mnogo više od bilo koje kuće, od bilo kojeg papira i od bilo koje lažne ljubavi. To je nešto što ne može biti prodano, darovano ili oduzeto. To je temelj na kojem gradim svoj život.
