U današnjem članku donosimo priču koja nosi toplinu i snažnu ljudsku poruku o dobroti, zahvalnosti i neprolaznim uspomenama. Radi se o sjećanju koje je podijelio Smajo Sulejmani, čovjek koji je kao dječak odrastao u domu u Sarajevu.
- Njegovo svjedočanstvo vraća nas u 1986. godinu, kada je doživio susret koji mu je promijenio život i ostavio trag duboko u njegovom srcu. Susret sa suprugom legendarnog pjevača Halida Bešlića, gospođom Sejdom, za njega nije bio običan trenutak, već doživljaj koji je obilježio njegovu budućnost.
U to vrijeme, kao dječak smješten u domu na Pofalićima, Smajo je zajedno sa svojim prijateljem Dejanom dobio priliku da izađe u grad. Ta sloboda, iako skromna, bila je za njih ogromna radost jer je značila bijeg od svakodnevice doma. Lutali su ulicama, sokacima i mahalama, istražujući grad i pronalazeći ljepotu u svemu što ih je okruživalo. Međutim, umor, glad i žeđ brzo su ih podsjetili na stvarnost. U potrazi za vodom, naišli su na zgradu čija su vrata bila poluotvorena. Znatiželjno su pokucali na jedna od stanova na kojima je stajalo prezime Bešlić.
Vrata im je otvorila žena mirnog i nježnog pogleda. Pored nje se nalazio mali dječak, koji je znatiželjno posmatrao ovu dvojicu dječaka iz doma. Kada su zamolili za čašu vode, nisu mogli ni slutiti da će dobiti mnogo više. Sejda ih nije samo napojila vodom, već je odmah prepoznala njihovu potrebu i bol koju nose djeca bez roditelja. Kada je čula da dolaze iz doma na Humskoj 57, njen izraz lica se promijenio – iz prvobitnog iznenađenja u pogled pun topline i majčinske nježnosti.
Pitala ih je jesu li gladni. Kada su uglas odgovorili potvrdno, otišla je sa svojim sinom i ubrzo se vratila s novcem i dvije boce Coca Cole. To nije bio samo gesta darežljivosti, već čin majčinske ljubavi prema nepoznatoj djeci. Taj trenutak za Smaju i njegovog prijatelja značio je više od hrane i pića. Osjetili su se prihvaćeno, voljeno i poštovano, kao da im je majka pružila ruku i zaštitu.
- U današnjem članku posebno vrijedi naglasiti da su ti mali, ali duboko ljudski gestovi, za dječaka iz doma bili pravi luksuz. Ne samo materijalno, već i emotivno. Taj osjećaj nije nestao ni nakon skoro četiri decenije. Danas, kao odrasla osoba i roditelj, Smajo se sjeća tog događaja kao da se desio juče. U njegovom sjećanju i dalje živi lik žene koja mu je pokazala šta znači biti čovjek i kako se nesebično daje toplina i dobrota.
- Prisjećajući se, opisao je koliko mu je taj trenutak postao životna lekcija. Sejda Bešlić za njega je tada postala simbol majke, primjer dobrote i oslonac kojeg je toliko nedostajalo. Njena tiha riječ, osmijeh i pogled nisu nestali iz njegovog srca. Ističe kako nikada nije zaboravio taj trenutak i kako bi volio da jednog dana ponovo sretne tu ženu, da joj stisne ruku i zahvali se na svemu što mu je pružila kada je bio samo jedno usamljeno dijete.
Njegova poruka je iskrena i dirljiva: zahvaljuje joj iz dubine srca, s ljubavlju koja nije izblijedila tokom godina. On je u tom trenutku spoznao koliko ljudska dobrota može promijeniti nečiji život. Nije to bio čin bogatstva ili materijalne moći, već iskreni ljudski gest koji je ostavio trajni trag.
U današnjem članku ova priča podsjeća sve nas koliko je važno u svakodnevici pokazati dobrotu, pružiti ruku onima kojima je potrebna i ne zatvarati oči pred tuđim potrebama. Često ne znamo koliko jedno naše malo djelo može značiti nekome drugome i kako može oblikovati njegove uspomene i budućnost.
Smajo zaključuje da mu je taj susret s gospođom Sejdom pokazao kako treba živjeti – biti čovjek, biti oslonac i primjer drugima. To iskustvo ga je naučilo da život nije samo borba za sebe, već i spremnost da podijelimo ono malo što imamo sa onima kojima je potrebno.
Na kraju, njegova želja ostaje ista kao i 1986. godine – da ponovo vidi gospođu Sejdu Bešlić, da joj zahvali i zagrli je kao majku koju nikada nije imao. Njegova priča nije samo sjećanje na jedno djetinjstvo u domu, već i snažna poruka o ljudskosti, zahvalnosti i toplini koja nadilazi godine i okolnosti.
