U današnjem članku ispričana je priča o Luni, ženi porijeklom iz Kruševca, koja već više od dvadeset godina živi u Londonu, ali nikada nije prekinula svoje duhovne niti sa domovinom. Iako je fizički udaljena, u njenom srcu i dalje žive uspomene na zavičaj, vrijednosti i poštovanje prema tradiciji u kojoj je odrasla.
- Život u inostranstvu donio joj je mnoge izazove – od susreta s novim jezikom, do prilagođavanja na drugačiju kulturu i suočavanja sa stalnom neizvjesnošću. Uprkos tome, postojalo je jedno mjesto koje joj je uvijek davalo snagu i utjehu – manastir Ostrog. Za nju, Ostrog nije bio samo sveto mjesto, već i duhovni kompas, simbol povratka sebi i utočište gdje se brišu granice između svakodnevnog i uzvišenog.
Tri puta je imala priliku da posjeti ovo sveto mjesto zajedno sa svojom djecom. Željela im je prenijeti vjeru i pokazati izvor istinske snage čovjeka. U tih nekoliko posjeta, u bijelim zidinama Ostroga nalazila je mir koji je teško opisati riječima. No, nakon treće posjete, naišla je na period kada su njeni pokušaji da ponovo dođe do manastira nailazili na nevidljive prepreke. Iako je planirala unaprijed – preko agencija, sa prijateljima, organizujući svaki detalj – uvijek bi iskrslo nešto što bi putovanje osujetilo. Nekad su to bile porodične obaveze, nekad nepredviđene okolnosti, a nekad jednostavno osjećaj da još nije došao pravi trenutak.
Kada se prisjeti početaka života u Londonu, Luna naglašava koliko joj je bilo teško ostaviti siguran posao u Direkciji za urbanizam i sa blizancima – sinom i kćerkom – krenuti u nepoznato. Tada je jedino što je imala bila vjera da će uspjeti i da će se novi život izgraditi. Tek nakon pet godina počela je osjećati sigurnost i stabilnost. Ipak, želja za Ostrogom u njenom srcu nikada nije prestajala.
Poslije pune 25 godine, sudbina joj se osmjehnula. Bez velikog planiranja, odlučila je sa dvije prijateljice da krene. Sve se odvijalo savršeno – avionske karte, smještaj, prevoz do manastira – kao da je sve već unaprijed zapisano. Kada je stigla pred Ostrog, obuzeo ju je osjećaj kao da joj je sav teret nestao s leđa. Bila je preplavljena spokojem, toliko snažnim da nije mogla zadržati suze. Posebno ju je dirnuo razgovor sa jednim od monaha, koji joj je pomogao da se oslobodi bola i tereta koje je godinama nosila u sebi.
- U tom razgovoru saznala je i za neobičan prirodni fenomen – skrivene rupe u stijeni, u koje se može staviti ruka. Kada je to učinila, napipala je vodu unutar kamena. Taj trenutak doživjela je kao pravo čudo, simbol onog nevidljivog i neobjašnjivog, ali prisutnog, što mnogi hodočasnici osjete na ovom svetom mjestu.
- Bez obzira na broj ljudi, Ostrog zrači tišinom i snagom. Mošti Svetog Vasilija Ostroškog daju ovom mjestu posebnu energiju koju osjeća svako ko mu pristupi s vjerom. Pravila ponašanja su jasna: žene dolaze skromno obučene, sa maramama i suknjama, muškarci u dugim pantalonama i majicama s rukavima. Vjernici donose skromne darove – ulje, šećer, kafu ili dobrovoljne priloge. Iz manastira se smije ponijeti samo osvećena voda i ulje iz kandila, dok je iznošenje kamenja, cvijeća ili drugih predmeta neprikladno.
Jedan običaj posebno je ganutljiv – vjernici ostavljaju predmete svojih bližnjih da prenoće pored moštiju. Time i oni koji nisu mogli fizički doći, na neki način primaju blagoslov. Ujutro se ti predmeti vraćaju kući. Monasi svjedoče da ponekad na čarapama koje vjernici ostave, osvanu crni tragovi – što se tumači kao znak da je Sveti Vasilije obišao manastir tokom noći.
Na pitanje ko je dobrodošao u Ostrog, Luna sa sigurnošću kaže: „Svi su dobrodošli ako dolaze čistog srca.“ Jer Ostrog nije samo mjesto molitve, već i prostor tišine, praštanja i unutrašnje obnove. To je mjesto gdje se čovjek suočava sa samim sobom, gdje se vjera pretače u snagu, a bol u novi početak. Za Lunu, svako putovanje do Ostroga bila je potvrda da istinska snaga dolazi iznutra, iz povezanosti sa Bogom i tradicijom.
Ova priča o Luni nosi duboku poruku: udaljenost od domovine ne znači i prekid sa njenim vrijednostima. Put u tuđinu može biti pun izazova, ali traganje za duhovnim osloncem uvijek vodi ka unutrašnjem miru. Ostrog je za Lunu ostao simbol vječne povezanosti sa korijenima, mjesto na kojem čovjek obnavlja sebe i pronalazi novu snagu za život.
