U današnjem članku govori se o prolaznosti života, o radosti i boli koju nosi sjećanje, te o mudrosti kojom starost može obasjati najmračnije trenutke. Priča o mudrom starcu i starici koja je tugovala zbog izgubljene mladosti otvara vrata promišljanju o tome šta zaista znači vrijeme i kako se nositi sa spoznajom da ništa ne traje vječno.

- Životni hod nerijetko je isprepleten iskušenjima, tugama i trenucima sreće. U mladosti nam se čini da su dani beskonačni, da ljubav uvijek dolazi sama i da su ljudi koje volimo tu zauvijek. Međutim, kako godine prolaze, čovjek sve jasnije vidi da se tok života ne može zaustaviti. U dubokoj starosti mnogi se suočavaju sa samoćom, gubicima i osjećajem da se najbolji trenuci više nikada neće ponoviti. Upravo tada se otvara pitanje: da li je prošlost izvor tuge ili snage?
Istina je da starost donosi mudrost i iskustvo, ali ona ne garantuje sreću. Čovjek često idealizuje svoje mladalačke dane, vraća se mislima na izgubljene ljubavi i na prilike koje možda nije iskoristio. Sjećanja tada mogu postati uteg koji nas vuče unazad. Ipak, onaj ko shvati da se ljepota prošlosti može pretvoriti u dar sadašnjosti, otkriva ključ unutrašnjeg mira. Oni koji ne uspiju da pronađu tu tajnu, polako se gase, nalik na zdenac koji je ostao bez vode.
Mnogi ljudi tuguju zbog izgubljenog vremena, dok drugi nauče da prihvate život onakav kakav jeste. Oni koji njeguju optimizam i vjeru u budućnost, i u starosti pronalaze smisao. Nesebičnost i davanje ljubavi drugima postaju glavni izvor radosti. Kada čovjek shvati da istinsko bogatstvo ne dolazi izvana, već iznutra, tada prestaje da se boji godina.
Kroz život nas često prati nostalgija. Ponekad je to žal za vremenima kad smo bili snažni i puni energije, a ponekad zavist prema onima koji su tek zakoračili u mladost. Strah od toga da u starosti nećemo moći voljeti i živjeti s istim žarom stvara dodatni teret. Upravo zbog toga je značajno osvrnuti se na učenja različitih tradicija. Jedna od njih, japanska mudrost, pokazuje kako čovjek može pronaći sreću u onome što je prošlo, ali i u onome što ostaje u njemu.
- Priča o starcu i starici jasno to oslikava. Dok je starac hodao snijegom prekrivenim poljem, sreo je ženu čije su oči bile ispunjene suzama. Ona je žalila za svojom prošlom ljepotom, za ljubavi koju je izgubila i za mladošću koja je, činilo joj se, nepovratno nestala. Smatrala je da je najveća Božja okrutnost upravo to što joj je podario sjećanje, jer je ono neprestano vraćalo slike nekadašnjeg života, sada obavijene tugom.
Starac je, umjesto da tuguje s njom, usmjerio pogled ka daljini i pronašao mir u onome što je vidio u svom srcu. Kada ga je žena upitala šta posmatra, on joj je tiho odgovorio riječima koje su odjeknule poput otkrovenja. Rekao je da najveću radost pronalazi u uspomeni na cvjetajuća polja ruža. Iako je sada oko njega vladala zima i tišina, u mislima je mogao prizvati miris i boje proljeća. Upravo u tome je vidio Božji dar – sjećanje nije kazna, već način da ljepotu koja je jednom postojala ponovo doživimo, bez obzira na godine.
Te riječi promijenile su staricu. Njene suze presušile su, a bol koju je nosila počela se pretvarati u zahvalnost. Shvatila je da prošlost ne mora biti kamen koji je sputava. Umjesto toga, ona može postati izvor snage, topline i utjehe. Kada se sjećanja doživljavaju kao dar, ona pomažu da čovjek pronađe mir čak i u hladnim zimskim danima života.
U današnjem svijetu, gdje se sve mjeri brzinom i spoljnim uspjesima, lako je zaboraviti da unutrašnja ljepota nikada ne nestaje. Ona živi u nama kroz uspomene, kroz ljubav koju smo dijelili i kroz male trenutke koji su ostavili trag u srcu. Starost tada prestaje da bude teret, a postaje novo poglavlje u kojem se čovjek može okrenuti sebi i otkriti mir.
Priča o starcu i starici uči nas da sjećanja ne treba posmatrati kao okove prošlosti, već kao most prema unutrašnjem ispunjenju. Ljepota možda blijedi s godinama, ali nikada u potpunosti ne nestaje – ona nastavlja da živi u mislima i osjećajima. Ko god pronađe snagu da u uspomenama vidi ljepotu, a ne tugu, naučio je tajnu istinske sreće.