Djed i ja smo bili posebno vezani. Od najranijeg djetinjstva, bio je moj oslonac, moja sigurna luka i tihi saputnik kroz sve važne trenutke mog života. Nije bio čovjek od velikih riječi, ali je sve govorio pogledom, gestom, tihim osmijehom kad bih mu se privila u krilo.
Još uvijek se sjećam mirisa njegove vunene veste koju je nosio skoro svake zime. Sjedili bismo ujutro na terasi, ja bih mu držala ruku, a on bi mi pokazivao gdje se sunce prvi put pojavi preko planinskog grebena. “Vidiš, dušo, uvijek svane. I kad je najmračnije, svane.” Te riječi nisam tada razumjela, ali sam ih godinama kasnije nosila kao najdragocjeniju lekciju.
Kada sam krenula u školu, bio je tu. Svaki put. Uvijek prvi na priredbama, skriven negdje iza zadnjih redova, tiho tapšući dlanovima i klimajući glavom kao znak odobravanja. Ponekad bi mi krišom u ruku stavio čokoladicu, pa šapnuo da ne kažem baki, jer „to je naša mala tajna“.
Djed nije bio bogat čovjek, ali je bio bogat duhom. Znao je popraviti skoro sve. Njegove ruke, žuljevite i velike, znale su nježno da zaliječe svaku moju ogrebotinu, kako na koljenu, tako i na srcu. Kada mi je jednom pukao balon koji sam čuvala danima, sjela sam na prag i rasplakala se kao da je kraj svijeta. On je prišao, bez riječi naduvao novi, veći, i rekao samo: “U životu će ti mnogo balona pući. Ali uvijek možeš naći drugi, možda i ljepši.”
Njegov vrt bio je svijet za sebe. Učio me kako se sije, kako se razgovara s biljkama, kako se osluškuje priroda. Govorio bi: “Zemlja sve pamti. Ako joj priđeš s poštovanjem, nagradiće te.” Danas, kad zasadim nešto, i dalje mu se obratim u mislima. Kao da se on još uvijek nalazi među redovima luka i mrkve.
Kada sam prvi put bila povrijeđena u ljubavi, nisam imala hrabrosti reći roditeljima. Otišla sam pravo kod njega. Samo je sjedio pored mene na klupi, ćutao dok sam plakala. Nije davao savjete, nije osuđivao. Samo je bio tu. Na kraju mi je rekao: “Dušo, srce je kao staklo – puca, ali i presijava svjetlo. Biće još svjetla, vidjećeš.”
Kada je obolio, nisam to mogla prihvatiti. Njegova snaga, prisutnost, stabilnost – sve je počelo da blijedi pred mojim očima. Gubio je dah, ali nikad duh. “Nemoj plakati predamnom,” govorio bi. “Tvoje suze su mi najteže na duši.” Nisam ga uvijek poslušala, ali sam svaki put izašla iz sobe kad nisam mogla da se suzdržim.
Posljednje jutro kada sam ga vidjela, držao je moju ruku čvrsto i rekao: “Otići ću tiho, ali znaj – gdje god pogledaš sunce koje izlazi, tu sam i ja.” Taj dan je za mene sve stalo. A opet, negdje u srcu, nešto je nastavilo da živi.
Danas, godinama kasnije, njegov glas je i dalje sa mnom. Kad donesem neku tešku odluku, pitam se šta bi on rekao. Kad postanem nesigurna, prisjetim se njegovog pogleda koji je govorio: “Možeš ti to, dijete moje.” I kada me život savlada, sjetim se njegovih ruku, koje su mi uvijek pokazivale put bez ijedne riječi.
Djed nije bio heroj iz knjiga. Bio je heroj mog života. Naučio me da budeš čovjek znači biti prisutan. Da ljubav ne mora da se izgovori glasno, već da se pokaže svakim danom. Da budeš tu – kad te treba, i kad ne zna da te treba.
I danas, kad osjetim povjetarac u bašti, kada sunce proviri iznad grebena, ili kada mi se čini da sam sama – sjetim se da nisam. Jer on nikad nije otišao. Samo se povukao u tišinu prirode koju je toliko volio
