U današnjem članku donosim priču koja pokazuje koliko ime može oblikovati sudbinu i utjecati na to kako nas drugi doživljavaju.
- Jedan čovjek iz Gradiške nosi jedno od najneobičnijih imena na Balkanu, a njegova životna priča svjedoči o tome koliko je ime više od obične riječi — ono postaje identitet, simbol pripadnosti, ali ponekad i teret.
Kad se dijete rodi, roditelji mu biraju ime koje će ga pratiti kroz cijeli život. U Bosni i Hercegovini, izbor imena nije samo stvar tradicije, već može biti i izraz ličnih stavova, protesta ili čak ironije. Primjer za to je porodica Misimović iz Gradiške, čija su tri sina nazvana Karađorđe, Tito i Draža. Ovaj neobičan izbor imena na prvi pogled može izgledati kao šala, ali iza njega stoji duboka lična priča isprepletena inatom i humorom.
Otac trojice dječaka, Vitomir, koji se vratio iz Australije, poznat je po snažnim uvjerenjima. Njegova ljubav prema monarhiji i dinastiji Karađorđević uticala je na to kako je nazvao svoju djecu. Imena nisu data kao počast istorijskim ličnostima, već kao svojevrsna provokacija i izraz ličnog stava. Vitomir je otvoreno priznao da nije bio obožavalac Josipa Broza Tita te da je sina nazvao Tito iz čiste tvrdoglavosti i inata. Njegovo političko opredjeljenje bilo je jasno — kraljevina Jugoslavija i Karađorđevići, što je objasnilo i imena Karađorđe i Draža za druga dva sina.
Jedna anegdota iz školskog života Tita Misimovića posebno se ističe. Tokom časa historije, nastavnik je pitao razred: „Ko je bio Tito?“ Nakon tišine, mali Tito je podigao ruku i ozbiljno odgovorio: „Tito je moj tata!“ Ta situacija izazvala je zbunjenost nastavnika i smijeh kod djece, a priča se i danas prepričava kao legenda. Rođen 1986. godine, šest godina nakon smrti Josipa Broza, Tito je odrastao noseći ime koje je u društvu izazivalo mješavinu simpatija i podsmijeha.
- Ime mu je donijelo i prednosti i izazove. U nekim situacijama, poput susreta s policijom, ime mu je olakšavalo stvari — policajci su ga pustili bez kazne čim su čuli njegovo ime. S druge strane, s imenom je bilo i problema, naročito u crkvenim knjigama gdje ga sveštenik nije htio upisati kao oca dok se ne odrekne imena Tito. Zbog toga je u crkvenim spisima registrovan kao Tomislav, ali to ime nije nikada koristio u svakodnevnom životu.
Danas Tito živi mirnim životom u Glini, radi kao varioc i posvećen je svojoj porodici — supruzi Zori i njihovoj djeci. Njegovo neobično ime i dalje privlači pažnju i izaziva šaljive komentare. Prijatelji često kažu kroz smijeh: „Zora se udala za Tita“, ali njegova supruga nikada nije imala problema sa imenom i ponosno ga prihvata kao dio njihove svakodnevice.
Iako ime Tito nosi snažne političke konotacije, on ne gaji mržnju ni netrpeljivost prema Josipu Brozu. Naprotiv, planira sa porodicom posjetiti Kumrovec, rodno mjesto bivšeg predsjednika Jugoslavije. „Možda baš 25. maja“, kaže kroz osmijeh, aludirajući na nekadašnji Dan mladosti, što pokazuje njegovu opuštenu i smisao za humor prema cijeloj priči.
Ova priča o braći Misimović nije samo zanimljiva anegdota ili izvor zabave. Ona ilustruje kako imena mogu biti složeni simboli istorije, ličnog bunta i društvenih stavova. Imena nisu samo oznake; ona nose sa sobom slojeve značenja, ironije i prilike za prihvatanje svog identiteta. Na kraju, ono što određuje čovjeka nije samo ime koje mu je dato, već način na koji ga nosi i kako se s njim suočava u svijetu.
Ovaj primjer jasno pokazuje kako jedno ime može biti mnogo više od pukog naslova. Ono može biti most između prošlosti i sadašnjosti, ali i izazov ili izvor snage. Bez obzira na okolnosti, najvažnije je da osoba pronađe način da prihvati i nosi svoje ime sa ponosom i dostojanstvom. U slučaju Tita Misimovića, to je upravo ono što je učinio, pretvarajući svoj neobični identitet u priču koja inspiriše i nasmijava
