U današnjem članku bavimo se pitanjem kako odrediti idealnu tjelesnu težinu u odnosu na visinu, godine i tjelesnu građu. Mnogi se pitaju kolika bi trebala biti njihova težina, a za to postoje različite formule i pristupi koji mogu pomoći u toj procjeni.
- Najpoznatiji pokazatelj, koji mnogi već znaju, jeste indeks tjelesne mase ili BMI. On se izračunava dijeljenjem težine u kilogramima s kvadratom visine u metrima. BMI ispod 18,5 označava pothranjenost, dok vrijednosti iznad 40 ukazuju na tešku pretilost. Ipak, BMI je često nedovoljan jer ne uzima u obzir sastav tijela, odnosno koliki je udio masti, mišića ili kostiju.
Važno je napomenuti da BMI ne pruža potpunu sliku zdravlja, jer ne razlikuje mišićnu masu od masnog tkiva i ne uzima u obzir dob i tjelesnu strukturu. Zbog toga se danas sve više preporučuju preciznije metode, poput Krefove formule, koja se smatra detaljnijom jer uključuje i tjelesnu građu osobe. Krefova formula dijeli ljude u tri osnovna tipa: osobe prosječne građe, osobe umjerene građe i osobe nižeg rasta, čime se postiže individualniji pristup određivanju idealne težine.
Za osobe prosječne građe, Krefova formula glasi: visina u centimetrima minus 100, zatim se doda kvocijent dobi podijeljen s 10, i taj zbroj se pomnoži s 0,9. Na primjer, za osobu visoku 165 cm i staru 30 godina, izračun ide ovako: (165 – 100) + (30 / 10) × 0,9 = 61,2 kg. Ova metoda daje približnu idealnu težinu za ljude prosječne građe.
Kod osoba umjerene građe, formula se dodatno prilagođava tako da se prethodni izraz još pomnoži s faktorom 1,1. Tako za istu osobu visoku 165 cm i staru 30 godina, izračun izgleda ovako: ((165 – 100) + (30 / 10)) × 0,9 × 1,1 = 67,32 kg. Ova metoda daje veću vrijednost jer uzima u obzir nešto veću tjelesnu masu koju imaju osobe jače građe.
- Za osobe nižeg rasta, tjelesne građe, formula koristi sličan izraz ali s dodatnim kvadriranjem faktora 0,9. Tako se za istu visinu i dob izračunava: ((165 – 100) + (30 / 10)) × 0,9 × 0,9 = 55,08 kg. Ova vrijednost je manja, što odgovara manjoj tjelesnoj masi i skladnijoj građu.
Osim težine i visine, važan pokazatelj zdravlja i tjelesne forme jeste i opseg struka. On može ukazati na količinu masnog tkiva u tijelu, što je presudno za procjenu rizika od kardiovaskularnih bolesti i drugih zdravstvenih problema. Opseg struka manji ili jednak polovici visine smatra se prihvatljivim i ukazuje na zdravu razinu tjelesne masti. Ako je opseg struka veći od polovice visine, to može značiti prekomjernu količinu masnog tkiva, što predstavlja potencijalni zdravstveni rizik.
Još jedan praktičan pokazatelj prekomjerne težine jeste omjer opsega struka i bokova. Ovaj se omjer dobiva tako što se izmjeri najširi dio struka (obično iznad pupka) i podijeli s mjerenjem najšireg dijela bokova. Na primjer, ako je opseg struka 71 cm, a opseg bokova 36 cm, omjer iznosi 1,9. Prema smjernicama Svjetske zdravstvene organizacije, omjer veći od 0,9 kod muškaraca i veći od 0,85 kod žena ukazuje na pretilost i povećan rizik za zdravlje.
Ovaj način mjerenja daje dodatne informacije o raspodjeli tjelesne masti, što je izuzetno važno jer masno tkivo oko trbuha povezano je s većim rizikom od metaboličkih i srčanih bolesti nego masno tkivo na drugim dijelovima tijela. Stoga je mjerenje struka i bokova korisna metoda da se dodatno procijeni opasnost od prekomjerne tjelesne mase, a ne samo da se oslanjamo na težinu i visinu.
Zaključno, određivanje idealne tjelesne težine nije moguće svesti na samo jednu jedinu formulu poput BMI-ja, već je važan sveobuhvatan pristup koji uključuje visinu, dob, tjelesnu građu te mjerenja poput opsega struka i bokova. Krefova formula predstavlja koristan alat za prilagodbu težine individualnim potrebama, a praćenje omjera struka i bokova može pomoći u otkrivanju potencijalnih zdravstvenih rizika. Na taj način svaka osoba može bolje razumjeti svoje tijelo, prilagoditi prehranu i vježbanje te održavati zdravu i optimalnu tjelesnu težinu.
Ovakav pristup je mnogo precizniji i primjenjiviji u svakodnevnom životu, jer ne zanemaruje važne faktore poput dobi i građe tijela, što često može biti ključno za očuvanje zdravlja i dobrobiti. Ulaganje vremena u mjerenje i praćenje ovih parametara može značajno doprinijeti dugoročnom zdravlju i kvaliteti života
